Prof. dr Vojislav Šešelj: Dame i gospodo, Srpska radikalna stranka na ovaj način danas obeležava veliki jubilej, tridesetogodišnjicu oslobođenja srpske Srebrenice.
Tim povodom mi danas ovde narodu nudimo i drugo izdanje moje knjige „U Srebrenici nije bilo genocida”, koju ne možete naći ni u jednoj knjižari. Da ide preko knjižarske mreže, već bi je odavno zaplenio Haški tribunal i da ide preko knjižarske mreže komplet bi sigurno stajao oko deset hiljada dinara. Ovamo naša proizvodna cena i knjižarski rabat, koji je uvek pedeset posto, znači toliko bi bilo.
Mi smo imali praksu da mnoge naše knjige, naša izdanja, narodu delimo besplatno u svim većim mestima u Srbiji. Danas nemamo tu mogućnost, iako ja najviše volim da delim besplatno, jer smo razmišljali – može se desiti da se organizovano danas pojave i blokaderi. Ne smeju oni da napadnu, znaju da bi dobili po nosu, nego da se pojave i uzimaju jednu po jednu knjigu i uništavaju. E, to nam je bio motiv da se ipak knjige prodaju po simboličnoj ceni. Ako poredite sa drugim izdanjima, videćete da su ovo zaista cene ispod svake tržišne vrednosti.
Što se tiče sadržaja knjige, sadržaj knjige se ne odnosi na današnji dan. Na današnji dan je srpska vojska, slavna srpska vojska, ušla u Srebrenicu i tamo nije našla nijednog muslimana, nikog. Srebrenica je bila prazna 11. jula. Svo civilno stanovništvo se povuklo sa holandskim bataljonom Unprofora u bazu u Potočarima, a muškarci organizovani u sastavu 28. muslimanske pešadijske divizije izašli su iz Srebrenice i krenuli, u borbenom poretku, svi naoružani, prema Tuzli da se probiju. Dakle, ovi koji obeležavaju lažni genocid promašili su i datum.
Streljanja koja su se desila i koja mi, Srbi, osuđujemo, desila su se 14, 15. i 16, eventualno i 17. jula neki zaostaci, ali to nije genocid, to je ratni zločin streljanja ratnih zarobljenika. Nijedna žena nije ubijena, nijedno dete nije ubijeno. A šta je genocid? Uništavanje rasne, nacionalne, etničke ili verske grupe kao takve, ili znatnog dela te grupe. Dakle, kad se nemilice ubijaju i muškarci, i žene, i deca, i starci, i bolesnici i svi ostali. To jednostavno treba ljudima ponavljati do besvesti. Tako piše u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Nismo mi izmislili tu formulu, ona postoji u međunarodnom pravu. A ovi koji tvrde da je u Srebrenici bio genocid – lažu.
Prvo, nije streljano 8.000 muškaraca, nego između 1.000 i 1.200. Kako sam došao do te brojke? Saznao sam za sva vozila koja su korišćena da bi se zarobljenici prebacili iz Bratunca u Zvornik, u zvorničku opštinu i nikako nije moglo da stane više od hiljadu ljudi u ta vozila, uključujući autobuse, kamione i traktorske prikolice. Nije moglo. A onda ovi koji tvrde da je streljano osam hiljada, ne znaju gde su oni koji su poginuli u muslimanskim minskim poljima, u srpskim minskim poljima, u međusobnim muslimanskim sukobima, koji su poginuli od srpske artiljerije ili su poginuli na srpskim rovovima, na srpskim bunkerima na prilazu u Tuzlu. To je toliko ogoljena laž da je nije bilo teško demantovati.
Doduše, proučio sam ogroman materijal, videćete to iz ove tri knjige, ko bude čitao. Umalo me života koštalo, toliko je to naporno bilo. Ali svaki podatak je dokumentovan, naveden izvor, obeležena strana sa koje je nešto citirano, nema greške i zato nikakve naučne kritike na moju knjigu nije bilo, ni u Sarajevu, ni u Zagrebu, a kamoli u Beogradu. Ja sam ponosan na tu knjigu. Napisao sam knjigu kojoj naši politički protivnici ili naučni kritičari ne mogu ni opepeliti.
Ovde je još nekoliko naših izdanja. To su moje knjige koje narod najviše traži. Uradili smo i ove bedževe, opet po simboličnoj ceni na današnji dan, mnogo jeftinije. Vi koji kupujete ponekad bedževe znate da su u prodaji mnogo skuplji. Znači, ni tu nam nije bio cilj ništa da zaradimo, samo da pokrijemo ove osnovne troškove izlaganja ovde i današnje narodne proslave. Ova muzika priređena je u čast oslobodilaca srpske Srebrenice.
Imate li, gospodo novinari, vi neko pitanje?
Novinarka Branka Lazić: Dobar dan, Branka Lazić, Televizija Informer. Šta kažete na izjavu Nataše Kandić na jednom mediju u Bosni; ona je rekla da svi u Srbiji ćute na ono što Vojislav Šešelj planira da uradi 11. jula.
Prof. dr Vojislav Šešelj: E, pa šta će drugo da rade – da plaču? Srbi se raduju očigledno. Videli ste koliko je ljudi jutros došlo. Mene je ruka već zabolela od potpisivanja.
Branka Lazić: Pa evo vidimo, vidimo šta planirate. Šta je to strašno da bi ona upozoravala?
Prof. dr Vojislav Šešelj: Ali nešto ću vam drugo reći, što još nikad nisam govorio. Jednom prilikom sam iz Haga uputio moje ljude da ispitaju gde stanuje Nataša Kandić, pošto sam čuo da je kod nje centrala gde se okupljaju lažni haški svedoci, koje ona obučava. A Gorana Stoparića, glavnog lažnog svedoka u mom predmetu i u još mnogim predmetima, uselila je kod sebe i zaposlila kao ljubavnika. I saznali su moji saradnici da nju čuva bataljon policije i šta da radim onda u takvom slučaju? Pa eto i to objavite, pa nek se još više ljuti, nek se još više žesti. Nadam se da više oko nje nema bataljona policije.
Branka Lazić: Kako očekujete da prođe današnji dan ovde u Beogradu?
Prof. dr Vojislav Šešelj: Pa vidite da je prošlo sve normalno. Ako nas slučajno neko napadne, loše će se provesti. A mi prvi nikad ne napadamo nikoga i to je naše pravilo. Nikad prvi nikog nismo napali i nikad nismo napali sedište nijedne stranke, ali ko nas napadne obično se loše provede.
Novinar: Kako promovisati ovu istinu koju ste danas prezentovali?
Prof. dr Vojislav Šešelj: Ja se trudim preko svih televizija da to radim, a nisam jedini autor koji je na tu temu pisao. Vrlo su značajne knjige Milivoja Ivaniševića, pogotovo njegova knjiga „Srebrenička rapsodija”, koju smo mi srpski radikali objavili. Nažalost, ona je već rasprodata, tako da nismo bili u mogućnosti da je danas prezentujemo. Tu je knjiga Gideona Grajfa, tu je knjiga Stefana Karganovića, nekoliko njegovih knjiga. Dakle, u nauci prodire saznanje o istini, sve više svetskih naučnika negira ove lažne teze o genocidu i sve više svetskih naučnika utvrđuje da genocida nije bilo.
Desio se zločin. Je li me sramota zbog tog zločina? Jeste. Voleo bih da se nije desio. Ali su se desili i mnogo strašniji zločini sa suprotne strane. Tri i po hiljade srpskih civila je na tom području ubijeno od 1992. do 1995. godine, žena i dece najviše – 3.500! A ovde je streljano 1.200 zarobljenika. Znate, bilo je tu i zločinaca među njima, koji su zaslužili streljanje, ali je problem što su streljani bez suda. A uz one koji su zaslužili bilo je i dosta nevinih i to je problem koji nam opterećuje savest. Ali to što nam je savest opterećena znači da treba još upornije da se borimo za istinu, ali ne da dozvolimo da se ljaga i kleveta baca na srpski narod. Jer zločin genocida se razlikuje od svih drugih zločina iz ratnog prava, iz međunarodnog humanitarnog prava, po tome što za ostale zločine odgovaraju samo pojedinci, izvršioci i po komandnoj odgovornosti oni koji nisu sprečili ili kasnije, kad su saznali, nisu kaznili počinioce, ali za zločin genocida ne odgovaraju samo pojedinci. Odgovaraju pojedinci, ali odgovaraju i države. Jedina krivična odgovornost kojoj podležu države pred Međunarodnim sudom pravde je odgovornost za eventualni genocid. Tamo druge optužbe ne važe. Ne prihvata sud ništa drugo da razmatra.
U slučaju Srebrenice, Međunarodni sud pravde se teško ogrešio, jer nije uopšte ispitivao da li se desio genocid, nego je zdravo za gotovo prihvatio prvostepenu presudu Haškog tribunala u procesu generalu Krstiću. On je osuđen za genocid. Međutim, u žalbenom postupku to je ukinuto i on je onda osuđen za pomaganje i podržavanje genocida, a u Konvenciji o genocidu ta dva krivična dela ne postoje. Znači, osuđen je za nepostojeća krivična dela. Nema krivično delo pomaganje genocida – ili si učesnik u genocidu ili nisi. Nema krivično delo podržavanja genocida – ili si učestvovao u genocidu ili nisi. Tako kaže međunarodna konvencija.
Branka Lazić: Je li možete samo da odgovorite još na jedno što je rekla Nataša Kandić o vama?
Prof. dr Vojislav Šešelj: Ti navikla ove blokadere da maltretiraš, pa sad možeš i mene, je li tako?
Branka Lazić: Pa moram malo i vas.
Prof. dr Vojislav Šešelj: Dobro, hajde. Zaslužila si.
Branka Lazić: Rekla je da ste osuđeni ratni zločinac i da predsednik Srbije Aleksandar Vučić praktično sluša maltene sve vas.
Prof. dr Vojislav Šešelj: Kad sam imao promociju prvog izdanja ove knjige u Skupštini opštine Stari grad, pojavila se ona sa desetak svojih sledbenika tada i htela da uđe. Naši momci je zaustavili na ulazu. Ja nailazim i kažu mi – Nataša Kandić hoće da uđe. Ja sam samo rekao – Izbacite je. I oni su je izbacili. Bila je velika pomama među onim đilasovcima i ostalim izdajnicima zbog toga. Šta drugo da se uradi.
Prvo, ja nisam osuđen ni za kakav ratni zločin. Ja sam protivzakonito osuđen za podsticanje deportacije Hrvata iz Hrtkovaca. A nijedan Hrvat nije deportovan. Nijedan nije otišao da prethodno nije razmenio imovinu. Prema tome, ja ću jednog dana podneti i zahtev za reviziju, ali čekam; čekam povoljniji trenutak.
A odlučio sam da ne umrem, to sam poručio i Aleksandru Vučiću, odlučio sam da ne umrem sve dok se Titova lešina ne izbaci iz Kuće cveća, tako da ću još neko vreme poživeti.
Što se tiče Aleksandra Vučića, vi znate da ja ne pripadam ni njegovoj stranci, niti režimu. Mi smo u koaliciji u mnogim lokalnim samoupravama i u Beogradu i u Novom Sadu. U Novom Sadu imamo i zamenika gradonačelnika, u mnogim opštinama i na lokalu uglavnom dobro funkcioniše naša koalicija. Na republičkom nivou mi smo ljuta opozicija i očevici ste, svaki put kad mislim da naprednjaci nešto greše i kad sam Aleksandar Vučić nešto greši, ja to javno kažem, pa kud puklo da puklo, ne ustručavam se nikada.
Znate šta sam rekao kad je Aleksandar Vučić 2015. godine otišao u Srebrenicu i doživeo tamo pravi linč? Rekao sam – Aleksandar Vučić je imao više sreće nego pameti. Nije trebalo da ide mečki na rupu. Kao da ih nije poznavao. Ali sad... dobra pouka i za njega i za ostale srpske funkcionere.
Imate li još pitanja? Lako je vama da pitate dok stojite, a meni je teško da sedim i odgovaram, je li tako?
Branka Lazić: Kad ste sve rekli. Sve ste odgovorili.
Građanin: Ja sam stariji čovek. Ja sam bio na svim vašim mitinzima. To je bila milina. Prvo, vaše obezbeđenje je reklo – nemoj da dirnu nekog policajca, to su naša braća.
Prof. dr Vojislav Šešelj: To je uvek bio naš stav. Nikad nismo imali tuču s policijom.
Građanin: I nikad nijedan cvet nije zgažen.
Prof. dr Vojislav Šešelj: Izvinite što sam ja seo, mator sam čovek, noge me već ne drže, ne bih mogao duže vreme da izdržim da stojim.
Građanin: Vojo, na kraju si rekao...
Prof. dr Vojislav Šešelj: Mi mladi se svega sećamo.
Imate li još neko pitanje?
Branka Lazić: Ništa, čekamo, čekamo.
Prof. dr Vojislav Šešelj: Ako nemate, muzika.
Branka Lazić: Malo muzike.
0 KOMENTARA
TVOJ KOMENTAR