Nemanja Šarović: Dame i gospodo novinari, i današnja vanredna konferencija za štampu je posvećena zdravstvenom stanju predsednika Srpske radikalne stranke doktora Vojislava Šešelja. Kao što znate i kao što ste, pretpostavljam, obavešteni, juče se tim srpskih lekara, predvođen profesorom Bojićem, vratio iz Haga, gde je imao priliku da dobije deo medicinske dokumentacije o zdravstvenom stanju Vojislava Šešelja. Imao je priliku da ga pregleda i s obzirom na to da sam ja, kao i većina vas, laik u toj oblasti, odmah ću prepustiti gospodinu Bojiću da on kaže šta ima. Izvolite.
Milovan Bojić: Dame i gospodo, konzilijum lekara u sastavu: profesor doktor Mirko Bulajić, profesor doktor Zoran Milošević, profesor doktor Zora Naumović, profesor doktor Predrag Rebić i profesor doktor Milovan Bojić posetio je Vojislava Šešelja u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala. Napravili smo uvid u deo dokumentacije koji nam je bio dostupan, obavili niz konsultacija i razmena mišljenja i vratili se ovde da sačinimo detaljan lekarski izveštaj i do tog detaljnog lekarskog izveštaja rešili smo, zbog velikog interesovanja javnosti, da vam na ovaj način predočimo nekoliko reči o njegovom zdravstvenom stanju kako bismo izbegli senzacionalističke naslove kakvi se ovih dana javljaju u štampi i da bismo mogli da kažemo ono što mi kao vrsni lekari, kliničari, sa svojom profesionalnom čašću, domaćom i internacionalnom reputacijom, možemo da kažemo, kako ocenjujemo njegovo zdravstveno stanje. I odmah da kažemo, ovo je rečenica koja treba da predstavi deo našeg sublimiranog mišljenja: zdravstveno stanje Vojislava Šešelja je ozbiljno, sa elementima životne ugroženosti i definitivnim metastatskim promenama u jetri. To je rečenica koja važi do detaljnijeg našeg nalaza i potkrepljenih svih mogućih mišljenja i učinjenih sudsko - medicinskih nalaza i sudskog tumača za holandski jezik, a nakon toga mišljenje ćemo izreći u pismenom izveštaju koji će potom biti dostupan i sačinjen.
Sad da malo krenemo hronološki. Ne možemo da se pohvalimo nekom preteranom ljubaznošću medicinskog dela osoblja pritvorske jedinice u Haškom tribunalu. Nama su držali predavanja da dve nedelje treba da čekamo na dostupnost medicinske dokumentacije iako smo dobili papir, svako od nas, sa potpisom Vojislava Šešelja da je nama celokupna njegova medicinska dokumentacija dostupna. To smo dobijali na kašičicu ali moram da priznam da smo i mi bili jako ažurni i veoma uporni, tako da smo postepeno kopirali dokumentaciju iako nismo bili u prilici da dobijemo ni jednu sliku. Nama čak nisu bili potrebni nikakvi opisi snimaka ili bilo šta, želeli smo da ih poštedimo takvih stvari jer svako od nas ume da pročita takav nalaz i da vidi o čemu se radi ali bilo kako bilo, tokom tri dana boravka tamo mi smo počeli da dobijamo intenzivnije delove dokumentacije kada smo, da kažem uslovno, pokazali upornost i malo zagalamili.
Ono što smo mi uspeli da uradimo i što vam u ovom momentu mogu reći, to je da se ovaj naš boravak razlikovao od onih boravaka ranije koje smo imali, pogotovo od našeg konzilijuma pre dve, dve i po godine. Mi smo ovog puta uspeli da zvaničnicima Tribunala, v.d. predsedniku Tribunala, čak i jednom članu žalbenog veća, zameniku generalnog sekretara Tribunala, i šefu kabineta predsednika suda i aktuelnom predsedniku koji menja predsednika kad on nije tu, sve ovo predočimo u jednom dvoipočasovnom razgovoru. To je sve zapisano i to će po proceduri jednoga dana biti dostupno javnosti. Uglavnom, mi smo zadovoljni činjenicom da je prvi put kompetentna medicinska istina odškrinula vrata institucije u čijim rukama je sudbina, ne sudskog procesa, nego zdravlja Vojislava Šešelja. E to je ono što je za nas, u ovom momentu, najvažnije.
Dame i gospodo, da vas podsetim, godinu dana je Vojislav Šešelj čekao na snimanje debelog creva, iako je bilo prisutno krvarenje, iako je on to tražio. Potom, kada je dijagnostikovan rak debelog creva, krenulo se u hemio terapiju bez da mu se objasni kako će ona da teče i da mu se kaže smisao i način primene te terapije. Propisano mu je 12 doza hemioterapije, primio je samo jednu. Posle prve primljene doze rečeno mu je da mora biti izolovan u bunker a on nije želeo da se odvaja od svoje ćelije u pritvoru i svojih knjiga, prihvatajući da učestvuje u lečenju time što će raditi sve ostalo što zahteva takav mehanizam i način prijema te terapije i ne narušavajući nijedan od tih koncepata. Rečeno mu je da je po holandskom zakonodavstvu i nekim internim pravilima Tribunala on opasan po druge ljude u Haškom tribunalu, u pritvorskoj jedinici, po osoblje i tako dalje, jer navodno zrači i preti oštećenjem njihovog zdravstvenog stanja. To je toliki medicinski nonsens i neistina, koju smo predočili ne samo lekaru iz pritvorske jedinice, nego smo to predočili i zvaničnicima Haškog tribunala prvi put za ovih skoro evo koliko, 12 , 13 godina njegovog boravka tamo, da se i ta istina čuje. Čak smo i u slučaju jednog člana konzilijuma predočili, i ja sam prihvatio odgovornost da sam napravio diverziju i oni su sad svi ozračeni, jer jedan od članova konzilijuma je sve to imao i primao. Samo su se pogledali, pa smo mogli da i na primeru pokažemo koliko je to opasno. I prihvatio sam, naravno, odgovornost.
Odmah da vam kažem, od tih neprimljenih dvanaest terapijskih doza hemioterapije, sa samo jednom primljenom, u uslovima stalnog stresa i situacije u kojoj se nalazi Vojislav Šešelj, mi posle toga imamo metastaze na jetri. Kako smo sejali, tako žanjemo. U takvim okolnostima, umesto da imamo pacijenta kome će se uraditi kontrolni snimak debelog creva u razumnom roku, prolazi mnogo, mnogo vremena a da se to ne učini i umesto urađenih skenera na sva tri meseca, posle godinu dana njemu se radi taj skener, koji je, nažalost, pokazao i metastatske promene na jetri. Jedna je devet, jedna je pet milimetara, nebitno je čak kolike su dimenzije. Nažalost, proces je probio u jetru i mi imamo metastaze. Čak u ovom momentu nismo sigurni da li imamo metastaze, jer nemamo snimak debelog creva da znamo kako se ponaša bolest tamo gde je operisana, pa ne znamo da li je to sa sigurnošću metastaza iz debelog creva u jetru ili je to novi karcinom jetre. Mi, znači, sada imamo dramatičnu situaciju jer imamo karcinom koji je u kretanju, u rasejanju i ne znamo gde će da izbije. Dana 22. oktobra rađen je PET sken, specijalizovana metoda koja pokazuje da li ima karcinomatoznih proširenja u drugim organima i tkivima. Mi smo samo usmeno od njega čuli. I pored svih želja i pored svih procedura da dobijemo i taj nalaz, nismo uspeli da ga dobijemo. On je bio kod doktora, čak je i taj doktor izrazio nadu i želju da možda razgovara sa nama. Videćemo tokom narednih dana da se mi uključimo kao deo konzilijuma sa civilnim doktorom iz Holandije, pa da diskutujemo i taj nalaz. Ono što je važno kod tog nalaza, bio je 22. oktobra, ali taj nalaz nije specifičan za jetru, specifičan je samo za druge organe. Videćemo kakav će taj nalaz biti, ali sve i daj Bože da je taj nalaz dobar, on znači za jetru, rekao sam, nije, nije specifičan. A drugo, ako vi imate bolest u rasejanju, to je bilo 22. oktobra, šta može biti narednog dana ili narednih dana ili narednih meseci, ne želim ni da pomislim, s obzirom na to da je situacija veoma, veoma loša.
Videvši da se nalazimo u jednom vremenskom cajtnotu i da imamo bolest, opasnu bolest u progresiji, mi smo se potrudili i uspeli smo da dođemo do aktuelnog predsednika koji menja predsednika u odsustvu, do sudije Agijusa, Maltežanina, da ovakvu situaciju prezentiramo kompletno i da se izborimo da na jedan način kažemo sve ono što opterećuje zdravlje i ugrožava zdravlje i ovu situaciju čini dodatno dramatičnom. Naravno da smo ja i moje kolege vodili računa da ne ulazimo u pravna pitanja, nego da samo čistom, jedino i isključivo medicinskom logikom pokažemo apsurdnost određenih stvari i da bez optuživanja pokažemo sve rupe u dosadašnjem lečenju i dijagnostikovanju njegove bolesti. Ne govorim ničije rečenice, iznosim samo argumente i ono što piše u dokumentaciji koju su nam dali. Kako je nekome ko je 12 godina u pritvoru i kome se informacije daju na kašičicu, kad mu kažete jednog dana: dobar vam je ultrazvuk jetre i čestitate da je to dobro, posle 7 do 10 dana kažete „imate rak jetre“, a posle dva, tri dana mu pričate o holandskom zakonu o eutanaziji, da je to normalno. Svako, kad se suoči sa teškom bolešću, mogao bi da bude potpuno konfuzan ili da ne zna gde je, a kamoli pritvorenik koji je 12 godina u takvim okolnostima i uslovima.
Kako je nekome ko je u situaciji u kojoj jeste, tako opterećen samom sudbinom, težinom procesa i naravno, nepravdama, koje smo se mi libili da pominjemo, bilo pravne ili bilo koje druge prirode, koji ima uporne temperature i to one najgore temperature koje smo verovatno svi u našim dosadašnjim životima imali – 37,5 do 38, 38,5, kada, žaleći se doktoru iz pritvorske jedinice, dobije odgovor da je to normalno u Holandiji?! Ili recimo kad ga gledate kad razgovara i vidite crvenilo po ruci i gledate način kako se to crvenilo opservira bez ikakvog razumevanja ili znanja da to može biti jedan sindrom koji prati širenje malignog procesa u organizmu i koji može da ima tragične posledice, recimo do jednog moždanog udara. I kako možete da gledate pacijenta koji je tu pred vama smršao 25 do 27 kilograma i da ne pomislite da možda nije u pitanju dijeta ili volja da smrša, nego je u pitanju ranije dijagnostikovan maligni proces koji je sad čak u metastazama i da li to možda bolest „jede“ organizam i pretvara ga u to stanje.
Gledajući sve te papire i gledajući sve te nalaze, uspeli smo da sve ovo kažemo na jedan lep način i probali smo da otškrinemo vrata, da istina o zdravstvenom stanju Vojislava Šešelja ide prema Tribunalu. Odmah da kažem, unakrsno sam ispitivan od njih i evo i vama ovde da kažem, ja nisam dobio dozvolu od gospodina Šešelja da govorim o njegovom zdravstvenom stanju nikome. Ja sam zloupotrebio njegovo poverenje zbog medicine, zbog njegovog života i njegove porodice da to sve kažem i ja sam to kazao, pa neka o meni napiše jednu knjigu kao o izdajniku jer ovo je sada situacija gde više nema čekanja, ovo je situacija gde treba spasiti živu glavu, produžiti život, sprečiti fatalne posledice i u takvim okolnostima, kada imamo odškrinuta vrata da istina malo uđe u kompleksnost celokupne situacije, mi smo se borili. Predočili smo im da dve stvari postoje. Jedna od njih je da se sutra, ako bude indikovana hemioterapija, o tome će doktor Milošević govoriti, ne vratimo na početak. Kako da se ne vratimo na početak? Znajući Vojislava Šešelja, on će biti istrajan u svojoj doslednosti da neće terapiju da prima, a potpuno je u pravu, u uslovima kakve smo mu prethodno nudili. Pošto je neće primiti, a bolest je u metastazi, šta mi imamo – pa imamo ubrzani kraj.
E, taj prag moramo da pređemo tako da, ako se tako nešto dogodi, ako dođe do toga, onda treba da budemo spremni da im kažemo da je on u pravu. Pustite ga da primi tu terapiju kako medicinski jeste ispravno i što njegov zahtev ne čini nikakvim posebnim, ili u protivnom imate užasne, tragične posledice. I druga je stvar da im kažemo, i to u oči: gospodo, ovakvo stanje u Beogradu ili Novom Sadu možemo klinički evaluirati, čak dati prognozu i uraditi jasan plan, za pet do sedam dana. I to da znate, i da im kažemo da je optimalno najbolje za njega da ga leče u Srbiji oni u koje ima poverenja i da im kažemo, to je jedina rečenica koju sam im preneo, a to je da bi on u Srbiju došao samo ukinutog pritvora i nikako više. Mislim da je to ono što smo mi u ovom momentu mogli da kažemo. Sad će vam moje kolege kazati više, u prvom redu prof. Bulajić i prof. Milošević. Uz to da vam kažem da u takvo stanje ulazimo sa teškim bolestima srca, pa i pluća, koja se takođe troše i sve ono pozitivno što bismo do sada imali da smo eventualno sprečili neke bolesti ili otežavajuća stanja po pitanju tih organa. Ti isti organi treba da služe organizmu da podnese nove terapije, eventualne operacije i tako dalje. Ja bih sad zamolio profesora Bulajića, dr Miloševića, pa profesorku Naumović i vas da pitate. Hvala.
Profesor Bulajić: Profesor Bojić vam je uglavnom rekao sve ono što smo mi za ova tri dana zaključili opservacijom u dokumentaciju i u razgovoru sa gospodinom Šešeljem. Kao gastroenterolog, pojasniću vam neke stvari da znate kako mi gastroenterolozi gledamo na rak debelog creva. Pre dve godine gospodin Šešelj se požalio doktorima iz pritvorske jedinice da ima krv u stolici. Godinu dana od tog trenutka je bilo potrebno da mu se uradi kolonoskopija. Znači, posle godinu dana od njegovih simptoma urađena je kolonoskopija. Na kolonoskopiji su nađeni multipli polipi. Znači, nađen je ne samo na jednom mestu polip, nego na nekoliko mesta u debelom crevu su nađeni polipi, a treba da znate, obrazovani ste toliko, da su ti polipi predmaligna stanja i da ih treba ukloniti da se ne bi stvorio rak debelog creva. U toku te kolonoskopije njemu su polipi uklonjeni. On je imao polipe na završnom delu debelog creva, u sredini debelog creva i na početku debelog creva. U histološkim pregledima je rečeno da je karcinom već razvijen u jednom od polipa koji se nalazi u završnom delu debelog creva, mi to zovemo sigma, i pristupilo se operaciji. Taj histološki preparat kad je pogledan dobro, u tim presecima videlo se da je probio debelo crevo i da je već zahvatio limfne žlezde. Mi govorimo da se radi o tom takozvanom stadijumu djuks 4. djuks ce, što znači da se karcinom već rasprostrao van samog debelog creva. To nam je jedna od indikacija da moramo dalje da lečimo pacijenta. E sad je na onkolozima i na našem timu da kaže kako da se leči taj pacijent dalje. Najosnovnije lečenje je dati hemioterapiju. Zapamtite nešto, stalno vi pričate hemoterapija. Ja sam profesor koji se trudi da priča: hemoterapija znači kad nekome date krv i to se pogrešno kod nas prevodi zato što se na engleskom kaže hemotirapi i mi je prevodimo kao hemoterapija. Nije hemo nego hemija, zato što se hemija daje. Hemioterapija znači davanje citostatika. Znači, njemu je određena ta citostatska terapija po jednom protokolu folfoks 4 kakvu danas prima hiljade i hiljade pacijenata posle operacije. Taj protokol zahteva određeno vreme, znači on se prima na dve nedelje, pa onda posle dve nedelje ponovo, pa opet posle dve nedelje ponovo i tako dalje. Njemu je određeno da primi 12 takvih ciklusa. Znači, otprilike negde jedno pola godine neprekidne terapije. Kad neko prima hemioterapiju, on, normalno, mora da bude pod stalnim nadzorom lekara da bi se njegovo stanje proveravalo i tako dalje. Hemioterapeuti su dosta i toksični na jetru. Milovan vam nije, profesor Bojić vam nije rekao da on ima i masnu jetru. Znači, kod nekoga davati hemioterapiju sa masnom jetrom, i to je dosta opasno. Znači, i jetra mora da se evaluira u toku te hemioterapije. Sad šta se desilo. Desilo se da je on dobio taj prvi hemioterapijski ciklus u bolnici i vraćen je u pritvorsku jedinicu, kako on kaže, «vraćen sam u bunker“. Mi smo ga pitali šta to znači bunker. To je neka soba bez prozora, bez ičega i tako dalje. Na naše insistiranje kod ovog doktora da nam pokaže, da mi vidimo je li to bunker ili nije, nismo naišli na dobar prijem, tako da nam je on uskratio da mi vidimo gde je to.
Profesor Bojić: Inače, u njoj su umrla tri zatvorenika.
Profesor Bulajić: Da, tako da sad ja mogu samo da shvatim ono što nam je gospodin Šešelj rekao, da je to soba bez prozora i bez ičega. A na osnovu čega vi nekoga stavljate posle hemioterapije sedam dana u, hajde da kažem, u izolaciju ili bunker? On nam je rekao, ovaj doktor pritvorski nam je rekao da je to na osnovu toga što kod ljudi koji imaju hemioterapiju, njihove izlučevine, telesne tečnosti i tako dalje su opasne za okolinu i opasne su za medicinsko osoblje koje radi tamo, tako da je on zbog toga izolovan. To se zbilja kosi sa nekim našim stavovima. Ovde, vidim, ima dosta i ženskog sveta. Zamislite kad bi neka žena primala hemioterapiju, zbog karcinoma dojke i tako dalje, pa je posle toga stavite u neki bunker da ne zrači i tako dalje. Ne znam da li ima nekih, u to nećemo ulaziti, ima li nekih drugih opravdanja, ali uglavnom izlučevine te vrste bi trebalo, možda, ako su baš toksične, detektovati. Ja sam ga pitao na osnovu kojih analiza oni to tvrde. Može da ima čovek posledice, ali da mi kažete koje su to biohemijske analize kojima vi detektujete te raspadne produkte koji bi mogli da budu toksični. Nešto nisam baš dobio odgovor. Uglavnom kada se prima ta hemioterapija, uvodi se taj tzv. port. To je jedna intravenska linija, centralna linija sa jednim dugmetom tu koje se nalazi da bi se ljudima koji primaju to sačuvale vene, jer kad primaju puno te hemioterapije onda se vene oštete, tako da ti ljudi posle nisu sposobni da primaju drugu terapiju ako im bude trebala, nekad će mu trebati u životu infuzija. Taj port nam dosta znači u takvim slučajevima. Posle tri-četiri insistiranja doktora da primi hemioterapiju, on je odbio u takvim uslovima. On je rekao, kao što vam je profesor Bojić rekao, da bi tu hemioterapiju primao u bilo koju prostoriju tog suda da ga izoluju, prostoriju suda ili njegovu sobu, da tamo ima pregled svoje literature i dostupnost literaturi. Oni su mu izvadili port. Ne znači da se hemioterapija ne može primiti i bez porta. Može sad i kroz vene da se prima, ali bi mu trebalo ponovo, verovatno, ugraditi port. Nije to teško. To se radi za pola sata.
E sad, šta se dešava? Mi obično kad operišemo ljude, gastroenterolozi dobro znaju da u toku prvih pola godine bi trebalo na neki način evaluirati stanje debelog creva, jer nije on imao samo jedan polip u debelom crevu, nego je imao nekoliko polipa koji su uklonjeni. Ti polipi nisu bili karcinomi, oni su bili obični polipi, ali bi trebalo evaluirati. To se sve zna. I raditi CT skener. Mi obično kažemo treba, ne obično, nego se zna, da se kolonoskopija mora raditi na 6 meseci, pa onda na godinu dana, pa opet na godinu dana i tako dalje i skener. Eho na tri meseca, skener bar na pola godine. Njemu to nije urađeno, 10 meseci od njegove operacije. U januaru mu je prvi postoperativni skener urađen, posle mesec dana, a onda posle 10 meseci, što mislim da je malo mnogo, da je trebalo malo ranije uraditi. Na ovom drugom skeneru se, kao što vam je prof. Bojić rekao, vide promene koje ukazuju na metastaze u jetri. Naš je predlog bio da se u svakom slučaju terapija mora započeti. Kako i na koji način, to je već sad pitanje jednog malo dubljeg razmišljanja. Da li početi sa hemioterapijom odmah, da li početi sa hirurgijom, da li uključiti tehnologije i hemioterapije i hirurgije i tako dalje, nije to sad na nama ovde da odlučujemo. To mi odlučujemo u našim stručnim, odnosno konzilijarnim krugovima i konzilijarnim pregledima. Eto, to vam je ono što bih ja kao gastroenterolog mogao da vam kažem.
Profesor Bojić: Hvala, profesore. Profesor Milošević je čovek koji se bavi hirurgijom i transplantacijom jetre.
Novinar: Koliko vama realno izgleda taj zahtev da gospodin Šešelj bude vraćen ovde i da ovde bude lečen?
Profesor Bojić: Govorim kao lekar, ja pravne kvalifikacije ne mogu da dajem. Mislim da postoje mesta kada medicina je dominantna nad pravom. Ja sam to i rekao njima. Ja sad ne govorim o pravu, govorim o smislu. Ljudski život ima svoj početak i kraj. Da nije tako, on bi bio lišen svakog smisla. Pa valjda i svaki sudski proces zahteva da u njemu učestvuju živi ljudi. Ako ćete nekom da izreknete presudu, onda mu je izreknite dok je živ. Je li tako? Bez toga nema smisla. E, ja sam našao da je to dodirno mesto prava i medicine sada bilo dominantno, pa sam narušio, zloupotrebio nečije poverenje i kazao sve o ovom tamo gde se odlučuje o zdravlju. Tribunal sada odlučuje o Šešeljevom zdravlju, ne o procesu. Ovo je sada tačka jedan. E, ovu tačku ćemo da apsolviramo ako imamo razuma. I ta vrata koja smo odškrinuli, ona imaju smisla da se on spase, odnosno da se spreči sve ono loše što ova bolest sama po sebi nosi i što nemamo razloga da pričamo i da licitiramo mesecima. Mi smo suviše ozbiljni ljudi da bi pričali o mesecima i tako dalje. Kad me pitate kao lekara, ja bih odmah sad odgovorio svuda, na svim mestima na ovom svetu, da je apsolutno, apsolutno jedino i optimalno i pravo rešenje vratiti ga u Srbiju da se leči, da se zrači, da se operiše, da se dijagnostikuje. Jer u svakom malignom procesu, u svakom lečenju nema ništa ukoliko nemate saradnju pacijenta i osoblja. Vrlo je važna psihološka komponenta učešća u samoj terapiji. Tako da, znajući pacijenta, znajući njegovu doslednost, jedino nisam znao da mu odgovorim na jedno pitanje koje mi je postavio: «Koliko ću da živim ako se ne lečim?“ Nisam hteo da mu govorim, ali vama ću da kažem. Nema mu života ako se ne leči. To Tribunal treba da zna i u takvim okolnostima treba gledati specifično kako izaći iz ove situacije, pošto je ona sada veoma, veoma složena. Kao lekar vam tvrdim, on je apsolutno za to i nema nijednog lekara, neka ih tribunal odredi, da naše mišljenje može pobiti. Mi stojimo iza njega da je najbolje vratiti ga ovamo. A znate, da bi ga vratili ovamo, treba mu ukinuti pritvor. E, ne možemo mi da ukinemo pritvor, ali ja mislim da bolest treba sve da ukine i da se on leči, a potom sve ima smisao. To je ono što mogu da kažem.
Profesor Milošević: Kao čovek koji se dugo bavi operativnim lečenjem tumora jetre i transplantacijom jetre, imao sam obavezu da proanaliziram na osnovu dostupne dokumentacije trenutno stanje bolesti što se tiče metastaza na jetri i da predložim i smislim dalji nastavak lečenja. Kao što ste čuli iz prethodnih izlaganja naših kolega i nekih profesora, bili smo suočeni sa ozbiljnim teškoćama u smislu dostupnosti dokumentacije i naravno, aktivnim opstrukcijama u svakoj komunikaciji što se tiče zatvorske jedinice u Tribunalu. Uprkos tome, neki zaključak se može na kraju izvesti i on može da bude konfuzan za one koji ne mogu da shvate kompleksnu situaciju u kojoj se gospodin Šešelj nalazi i aktuelnu situaciju njegove bolesti koja je trenutno, na osnovu dokumentacije, potvrđena i verifikovana. Na osnovu šture dokumentacije, moglo se zaključiti da su i pre operativnog lečenja i dijagnostikovanja tumora na debelom crevu postojale izvesne promene na jetri gospodina Šešelja, koje se tokom dugog vremenskog perioda prate i koje su tumačene kao dobroćudni tumori na jetri. Nema mnogo podataka na koji način je to definisano. Medicina poznaje komparativne metode, koje na neki način mogu da definišu etiologiju i bez agresivnih procedura, ali s obzirom na vremensku distancu moglo bi se reći da je taj razlog odgovarao realnoj situaciji. Uprkos tome, na osnovu dokumentacije za sve vreme izvođenja same operativne procedure karcinoma debelog creva, nema podataka i verovatno nije izvedena osnovna eksplorativna procedura i na samoj jetri, što bi umnogome pomoglo i doprinelo da definišemo i otklonimo neke sumnje s kojima smo i do dan danas suočeni.
Milovan Bojić: Ja se izvinjavam, samo sam zaboravio da kažem da smo mi tokom ovog našeg boravka tamo imali jako korektnu saradnju i pomoć gospodina Ljajića i Nacionalnog komiteta za saradnju sa Tribunalom, odnosno njega lično i osoblja ambasade u Hagu.
Prof. dr Milošević: Znači, za vreme same intervencije nisu ispoštovani osnovni postulati, koji bi nam umnogome pomogli da znamo kakvo je bilo stanje na jetri pre otprilike sad već godinu dana. Nakon toga sledi period, eto biće skoro punih godinu dana nakon te intervencije, tokom koga se, nažalost, moglo uočiti mnoštvo velikih stručnih propusta u tretmanu gospodina Šešelja, što se kosi sa svim normalnim načelima tretmana pacijenata nakon operacije uznapredovalog karcinoma debelog creva, pogotovo u situaciji kada već u startu imamo nejasnu situaciju da li su promene na jetri otvorene etiologije, da li su dobroćudne ili zloćudne. Sken koji je rađen u januaru mesecu je praktično samo potvrdio ono što smo šturo znali i pre operacije, a nakon toga, do oktobra meseca, znači za deset meseci apsolutno nije urađen nijedan CT pregled, koji je osnova u okviru praćenja pacijenata sa sumnjom i sa očekivanim mogućnostima metastaziranja lokalno uznapredovalog karcinoma debelog creva. U međuvremenu, u aprilu mesecu je urađen prvi endoskopski pregled, odnosno ultrazvuk, koji je izazvao sumnju da možda ima ipak još nešto u odnosu na ono što se znalo ranije. Čak ni to nije bilo dovoljno da se uđe u dijagnostičku proceduru i da se pokuša definisati o čemu se tačno radi, pogotovo u sklopu okolnosti da gospodin Šešelj nije dobijao preporučenu indikovanu hemioterapiju u tom momentu. Mi smo našim nastojanjima i naporima uspeli jedva dobiti nalaz kompjutera iz oktobra meseca, koji je praktično postavio radiološku izvesnost da se radi o dve nove promene, koje se razlikuju u odnosu na one koje su ranije verifikovane i za koje se na osnovu impresija radiologa (ponavljam, radiologa, jer mi nismo imali uvid u slike), posumnjalo da se radi o metastazama karcinoma debelog creva. Na osnovu njihove profesionalne korektnosti u tom momentu (radi se o lekarima u civilnoj bolnici u Hagu), indikovan je dodatni PET sken, koji je trebalo da nam neke stvari još više pojasni. Nažalost, čuli ste da ni taj nalaz nismo mogli dobiti. Imamo samo usmeni delimični izveštaj, čeka se njegova prezentacija tokom sledeće nedelje. Na osnovu svega toga, jasno je da se radi o metastazama i, naravno, postavlja se pitanje daljeg tretmana. On je umnogome kompleksan, zavisi od mnogo faktora koji još uvek nama nisu definisano jasni, jer nemamo uvid i u objektivne okolnosti kojima je gospodin Šešelj tamo izložen. I naravno, bitan je subjektivni stav njegovog uskog okruženja, koji je praktično problem, jer svaka inicijativa za njegovo lečenje potiče iz te jedinice Tribunala, a tu je ustvari i bio osnovni problem. Mi ćemo se potruditi da uspostavimo komunikaciju sa lekarima koji u civilnom sektoru zdravstva vode računa o njemu i da pokušamo da na taj način predložimo, ponavljam predložimo, jer odavde nam je, naravno, nažalost, nemoguće sprovesti ono što mislimo da bi trebalo da se sprovede. Nadam se da ćemo imati sagovornika u tom momentu, dok okolnosti njegovog lečenja i daljeg toka čitavog ovog procesa ne budu definisane. To je to, ukratko. Naravno, u našem izveštaju konzilijuma biće do detalja objašnjeno i prezentovano koji je naš stručni stav, šta i kako dalje, i mi ćemo se toga stava i pridržavati u budućnosti. Hvala lepo.
Dr Milovan Bojić: Sada ćete čutiprofesorku Naumović. Mi smo pre dve godine bili u Haškom tribunalu, zbog kardioloških problema koje je gospodin Šešelj imao. Od tada ostaju određene mistifikacije, ali evo, sad se usuđujem da ovde kažem da je bilo mnogo, mnogo korisno što smo išli. Da tada nismo zagalamili i napisali tako kompetentan izveštaj i nalaz, ko zna šta bi bilo. Vojislav Šešelj je u poslednjem momentu dobio kardioverter defibrilator, koji mu je spasio glavu sve ovo vreme. Ali, tako teško kardiološko stanje, koje je privremeno dobro rešeno, to je, zajedno sa funkcijom pluća, najbitnije za veliku borbu koja predstoji. Profesorka, izvolite.
Dr Zora Naumović: Uvažene dame i gospodo, kao što je već i široj javnosti poznato, a evo profesor Bojić je upravo sad podvukao tu činjenicu, gospodin Šešelj godinama već ima ozbiljne srčane tegobe, koje su kulminirale januara 2012. godine, kada je bio u fazi kliničke smrti, znači potpunog odsustva rada srca, sa zastojem disanja. To je stanje koje je neposredno životno ugrožavajuće, i samo zahvaljujući sticaju nekih sretnih okolnosti sve se završilo stavljanjem tog kardioverter defibrilatora, aparata koji ima zadatak da prepozna ozbiljne poremećaje srčanog ritma i da u datom momentu odreaguje i spreči fatalan ishod za pacijenta. Sada smo fokusirali pažnju čitavog tima na ovaj primarni zdravstveni problem, znači na malignu bolest i stepen njene raširenosti, ali ono što ja obično volim da ponavljam, to je da čovek nije samo crevo ili samo jetra, ili samo pluća, ili samo srce, već je jedna vrlo kompleksna celina i upravo tako se mora i posmatrati, kao skup organa i organskih sistema koji su u vrlo bliskoj i u vrlo tananoj vezi, i bilo koji poremećaj jednog organa povlači za sobom reakciju u nekom drugom organskom sistemu.
Jako je važno reći da prisustvo defibrilatora, koji gospodin Šešelj ima, može da bude ograničavajući faktor u sprovođenju dijagnostike primarne bolesti. Vi ste iz izlaganja profesora Miloševića čuli da gospodin Šešelj ima promene na jetri koje nisu jasno izdiferencirane, koje postoje od ranije. Šta je od toga vezano za sadašnju osnovnu bolest, mi to ne znamo, ali neke od metoda koje bi se eventualno koristile u diferencijalnoj dijagnostici tih promena, prvenstveno mislim na magnetnu rezonancu, mogu biti teško izvodljive kada neko ima takav aparat, kao što je defibrilator.
S druge strane, ne treba izgubiti iz vida da terapija koju standardno ordiniramo kod malignoma, znači kod malignih oboljenja (koja su po svojoj definiciji oboljenja koja imaju lošu prognozu, zato se i zovu maligna oboljenja), nije terapija koja daje samo željene efekte na određeni tumor, određenu lokalizaciju tumora, nego deluje i na ono što mi želimo da izbegnemo i ne bismo voleli da deluje na neke druge organe, ali za sada, nažalost, mi to ne možemo. U svetlu te činjenice treba posmatrati i davanje hemioterapije koja ide u ponavljani ciklus. U pitanju je jedna prilično agresivna terapija, koja ima određene reperkusije na srčani mišić i nije svejedno da li dajete hemioterapiju nekome ko je do tog momenta imao zdravo srce, ili nekome ko je već zbog srčanih tegoba umirao. Ne treba izgubiti iz vida da se od malignih oboljenja uglavnom može umirati polako. Bolesti srca, nažalost, često idu sa umiranjem u kratkom vremenskom periodu ili takozvanim naprasnim, odnosno iznenadnim umiranjem, što u svakom slučaju kod nekoga ko ima u srčanoj anamnezi takve podatke, kao što je gospodin Šešelj, ne treba nijednog momenta izgubiti iz vida. To dalje znači da on zahteva jedno kontinuirano, stalno i ozbiljno kardiološko praćenje, u svakoj fazi lečenja. Ako dođemo do operativnog lečenja osnovne bolesti, opet anestezija koja se daje i sama hirurška procedura koja se sprovodi, nose određeni kardio operativni rizik i opet nije svejedno da li to radite na jednom očuvanom, zdravom srcu ili na već načetom srcu. Moram da kažem da tokom ovog boravka sada, nisam bila u prilici da pregledam gospodina Šešelja. Već ste čuli za neke probleme u vezi dostupnosti dokumentacije, tako da u ovom momentu on ima određene srčane tegobe, koje zahtevaju dalju evaluaciju. Ja se nadam da ćemo, kada kompletiramo dokumentaciju i pisani izveštaj, moći nešto konkretnije da kažemo i na tu temu, ali u svakom slučaju, on je pacijent koji zahteva jedno ozbiljno kardiološko praćenje u svakoj fazi svog lečenja.
Nemanja Šarović: Što se novinara tiče, izvolite, ukoliko imate nekih pitanja.
Novinar: Samo da pitam nešto profesora Miloševića. Nešto mi nije jasno, tu ima sad dvoumljenja, da li je ovo primarni tumor u jetri ili su to metastaze, pa me zanima da li je ovde indikovana recimo biopsija jetre, da se uradi, ili šta već.
Prof. dr Milošević: Da. Biopsija jetre se više ne radi rutinski, standardno. To je procedura koja ima strogo selektivno svoje mesto u daljoj dijagnostici lečenja. Možda ste me pogrešno razumeli. Ovde primarni tumor nije u igri, radi se o metastazama karcinoma debelog creva. Sama biopsija nama ništa ne bi rešila, a mogućnost komplikacija procedure je vrlo izdašna, pogotovo što su promene bile prilično male, ispod 5 milimetara, što znači da je tačnost svega toga prilično diskutabilna na kvalitetnom uzorku. Zato se vraćam na to da bi intraoperativna procedura koja je trebala da bude sprovedena tokom prve operacije, prvenstveno mislim na intraoperativni ultrazvuk, jasno definisala o čemu se radi. S druge strane, čuli ste i tokom izlaganja profesorke Naumović, da su nama dijagnostičke procedure, čak i da je gospodin Šešelj ovde, prilično limitirane zbog defibrilatora. Postoje dodatne procedure, u smislu scintigrafije jetre ili eventualno ekspertskog ultrazvuka, koje bi nam mogle ukrstiti neku priču i definisati tačno etiologiju dobroćudnih i onih promena za koje smatramo da su metastatske. Naravno, iskustvo radiologa je tu primarno. Kod nas postoje vrlo iskusni timovi, a to je vrlo je bitno kada se očitava snimak, u kojoj je fazi metastaza. U ovom slučaju jasno je da se rati o metastazi, te stoga biopsija ne dolazi u obzir, već samo praćenje metastaze. Dalji tretman ostaje otvoren. Kombinacije su razne, ne bih želeo da unosim sada konfuziju, to ćemo mi proceniti, ali mogućnost hemioterapije i operativnog zračenja, kao i naknadne hemioterapije je vrlo izvesna. Poenta je u tome što teoretski očekujemo i nove ćelije, koje će se javiti u predelu jetre. To nam je bitno radi procene koliko su agresivne, odnosno ekstenzivne, da bismo u tom momentu bili tu i da bismo bolest u kompleksnosti mogli skloniti. Ako se na to doda teren koji je prilično rovit, u smislu kardiološkog stanja pacijenta, pulmološkog stanja pacijenta, stanja jetre u steatozi, masnoće koju vuče od ranije, onda vam je i ovako, uprošćeno rečeno, jasno da se radi o vrlo složenoj situaciji i da se mora napraviti vrlo decidan plan, a ustvari, glavna reč je tajming. Nije pitanje šta, nego je pitanje kada. To je ključna stvar.
Dr Milovan Bojić: U primarnoj metastazi rečeno je u sklopu nemara zdravstvenog sektora pritvorske jedinice, koja ne zna kad treba. Ja mislim da dobro znaju, mislim da su svi problemi u pritvorskoj jedinici i u njenom medicinskom delu, jer je to izuzetno zgodno za manipulaciju. Ne znaju kad da urade kontrolni pregled, odnosno znaju ali ga ne rade, ili kada urade kontrolni skener, pa smo u tom kontekstu rekli. Inače, suviše su oni iskusni da znaju šta je šta. Ali, samo da vam kažem, nismo uspeli da nađemo ordinirajućeg doktora iz pritvorske jedinice, iznenada je otišao na odmor, mada ja mislim da on nije voleo da se sa mnom sretne, zbog ranijih iskustava koje smo imali kada smo napravili medicinsko veštačenje bolesti Slobodana Miloševića. Imaju nekoliko mojih pisama, ali nisu to bila moja pisma, nego je veštačenje tog zdravstvenog stanja pravio Institut za farmakologiju Medicinskog fakulteta u Odesi, u Danskoj, koja se vrlo dobro kotira u medicinskim krugovima. Verovatno je on dobio taj papir. Bilo kako bilo, nismo se videli sa njim, već sa nekim njegovim zamenikom. To su lekari opšte prakse, to su ljudi koji rade po ministarstvima zdravlja kao medicinski administrativci. Bez želje da potcenjujem bilo koga, ali vrlo, vrlo su škrti u svemu tome. Niko od nas nema primedbi na holandsko civilno zdravstvo. Ovde su svi problemi u pritvorskoj jedinici. Problem je u vremenu čekanja na pregled ili slanja na pregled. E, to je suština.
Nemanja Šarović: Ako nema pitanja, hvala vam što ste došli.
0 KOMENTARA
TVOJ KOMENTAR