Neprihvatljivo pristajanje Srbije da uvede moratorijum na kampanju povlačenja priznanja Kosova Vojislav Šešelj, konferencija za novinare, 7. septembar 2020. godine

Prof. dr Vojislav Šešelj: Dame i gospodo, ovi pregovori koji su obavljeni u Vašingtonu, u Beloj kući, između predsednika Republike Srbije Aleksandra Vučića i premijera odmetničkog režima iz Prištine Hotija, izazvali su dve vrste reakcija. Režimski mediji, funkcioneri režima, a i bezbroj ovih političkih starleta koji se nazivaju političkim analitičarima, okivaju sve to u zvezde, proglašavaju istorijskim, ogromnim uspehom i tako dalje. Sa suprotne strane imamo nipodaštavanje i nekritičko negiranje. Ne znam da li je istina negde na sredini, ali svakako nije na krajnjim polovima reagovanja.

Mi smo nastojali prvo da proučimo dobro ovaj sporazum, a onda da stanovište Srpske radikalne stranke izložimo staloženo i argumentovano. To je danas najvažnije.

Po mišljenju Srpske radikalne stranke, sva ova predstava u Vašingtonu je odigrana u prilog predsedničkoj kampanji Donalda Trampa. Prošli put srpski glasovi su bili presudni, a zahvaljujući angažovanju Srpske radikalne stranke da Tramp pobedi Klintonovu. Ovoga puta on pridobija direktno i namerno srpsko biračko telo tako što prima Aleksandra Vučića, što se prema njemu relativno korektno ophodi (objasniću zašto relativno) i zato što Vučić nije razočaran napustio Vašington.

S druge strane, režimski mediji u Beogradu svojim hvalospevima dodatno motivišu američke Srbe da glasaju za Trampa i to je dobro. Srbi treba da glasaju za Trampa, jer bi bilo pogubno glasati za Bajdena. Za srpske interese nikako ne bi bilo dobro da pobedi Bajden. Ove četiri godine, koliko je Tramp na vlasti, mi smo imali izvesnog predaha. Jesu Amerikanci i dalje na nečemu insistirali, pritiskali, ovo, ono, ali nismo bili pod onom presijom kakva je postojala ranije pod Klintonom, pod Bušom, pod Obamom.

Dakle, Tramp je s pravom pridobio srpsko biračko telo i nadam se da će ono doprineti njegovoj pobedi. Ali, Tramp je postigao još nešto, što je nama velike neprijatnosti izazvalo, ali on ide za svojim interesom i ide tu bez zaustavljanja. Znate kakvi su Amerikanci. Oni se ne obaziru mnogo na ostatak sveta kad teraju nešto što je njihov cilj i njihov interes. Tramp je iskoristio ove razgovore u Vašingtonu da pridobije glasače jevrejskog biračkog tela. Vi znate, do sada su Jevreji uglavnom glasali za Demokratsku stranku, to je bila nekad tradicija u Americi. On je napravio dosta poteza da pridobije jevrejsko glasačko telo: tako što je priznao da je Jerusalim glavni grad Izraela, što je odlučio da tamo premesti američku ambasadu, što je pridobio Ujedinjene Arapske Emirate da priznaju državu Izrael, što je obećao da će još neke arapske i muslimanske zemlje to učiniti i tako dalje. Ovde je, pored Amerike i Gvatemale, kao jedine dve države koje su pristale da premeste svoju ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalim, on dodao još jednu pravu državu i jednu improvizovanu kvazidržavnu tvorevinu.

Vučić je potpisao da Srbija prebaci ambasadu u Jerusalim, i to je nešto što je za nas mnogo bolno. Nakon ponovnog priznanja, odnosno uspostavljanja diplomatskih odnosa sa Izraelom, pri kraju komunističke diktature, negde krajem osamdesetih ili početkom devedesetih godina (diplomatski odnosi su prekinuti u vreme Junskog rata u junu 1967. godine, kada je komunistička Jugoslavija stala na stranu arapskih zemalja), a otkad su ponovo uspostavljeni diplomatski odnosi, naša zemlja je vodila računa da nekako uravnoteži svoje odnose sa Izraelom i odnose sa državom Palestinom. Jugoslavija, posle i Srbija, priznale su državu Palestinu. Palestina je odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija prihvaćena kao posmatrač u Organizaciji ujedinjenih nacija, dakle, nije još punopravan član, ali jeste posmatrač i mnoge države u svetu joj priznaju državni subjektivitet, pa prema tome i naša zemlja. Sad se klatno pomerilo suviše na jednu stranu i mi se bojimo da bi to moglo poremetiti odnose Srbije sa Palestinom, što bi bila velika šteta, jer država Palestina, i pored principijelnih razloga, zbog kojih smo je do sada podržavali, ima i veliki politički značaj u arapskom islamskom svetu. Ona je mezimče arapskih i islamskih zemalja, pa ako dođe do toga da nas pritisnu da ipak pomerimo ambasadu u Jerusalim, ja insistiram da Vučić i Vlada Srbije insistiraju kod vlade Izraela da naša ambasada bude u onom delu Jerusalima koji je bio u sastavu države Izrael pre Junskog rata 1967. godine.

Po mišljenju srpskih radikala, najpravednije rešenje bliskoistočne krize bi bilo da se Izrael povuče sa svih teritorija koje je okupirao 1967. godine, da se sa jedne strane formira država Palestina, a sa druge da ostane država Izrael, a da Jerusalim bude podeljen grad: sa jedne strane prestonica Palestine, a sa druge prestonica Izraela, s tim što bi mogla da se otvori međusobna komunikacija stanovništva, da to bude zapravo, u izvesnom smislu reči slobodan grad, da niko ne ograničava kretanje Jevreja i Palestinaca, bilo da su Palestinci hrišćani ili muslimani. To bi bilo, po našem mišljenju, najpravednije rešenje.

Mislim da ćemo ublažiti ljutnju države Palestine i drugih naših prijatelja u svetu ako insistiramo da naša ambasada u Jerusalimu bude na onom mestu koje neosporno pripada državi Izrael pre osvajanja iz juna 1967. godine.

Treća stvar, koja nas je možda i nasmejala – Vučić se obavezao da Srbija urgira kod 69 zemalja da dekriminalizuju homoseksualizam. Kao da će nas neko slušati, kao da će naše mišljenje nešto značiti u državama gde je homoseksualizam krivično delo. Gospođa Radeta i ja, kad smo studirali prava, učili smo da je homoseksualizam krivično delo. Propisano je bilo godinu dana zatvora, do godinu dana, a kažnjavani su samo homoseksualci muškarci, i to kažnjavan je samo aktivni partner, valjda se smatralo da je onaj pasivni već dovoljno patnje i problema preživeo. To je ukinuto, mada je to još u vreme komunizma dovedeno u pitanje. Ja se sećam, kad je Ćirilov govorio na nekom kongresu partije valjda osamdesetih godina, i kad se zalagao da se to dekriminalizuje, u javnosti nije niko imao otpor prema tome. Mi smo uvek bili protiv propagiranja homoseksualizma, a ne za kažnjavanje ili progon ili diskriminaciju homoseksualaca.

Ovo je važno Trampu. Važno mu je da pridobije i bar deo američkih homoseksualaca, jer do sada su i homoseksualci gotovo listom glasali za Demokratsku stranku, jer su se demokrate kao levičarima smatrali, a vi znate, u principu, kod levičara je sve dozvoljeno, jer ne drže mnogo do morala. Po našem mišljenju, to nema nikakve veze sa moralom. Ne smatramo mi da je to prirodno ponašanje, ali smo protiv progona, protiv šikaniranja, protiv toga da se tuku ili da se hapse ili na drugi način da se loše sa njima postupa.

To je, dakle, ono što dobija Tramp. I još nešto žele Amerikanci: žele ovu saobraćajnicu od Drača prema Bugarskoj, jer imaju strateški interes da u slučaju potrebe dovlače trupe, borbenu tehniku, municiju, opremu, od luke Drač do crnomorske obale – u slučaju rata sa Rusijom. To su, dakle, te zamisli Amerikanaca.

Ja ću sada naše mišljenje o tekstu ovog sporazuma komentarisati od člana do člana.

Što se tiče auto-puta, taj dogovor je postignut još 14. februara 2020. godine. Reč je o putu od Niša od Prištine. Međutim, ovde vidimo da se očekuje da se mi zadužimo, da uzmemo kredite da izgradimo taj auto-put. Ranije je bilo stavljeno u izgled našoj zemlji da će dobiti bespovratno 40 miliona evra od Evropske unije. To se odavno ne pominje u javnosti. Mi smatramo da smo zainteresovani i taj put da se izgradi, nije nam prioritet, ali kad bi nam poklonili pola vrednosti u novcu, a ukupna vrednost je verovatno oko 300 miliona evra. Da dobijemo bespovratno 150 miliona, 150 miliona da se zadužimo i da to ne vodi resor Zorane Mihajlović nego da bude novi ministar koji će se time baviti i da se posao poveri isključivo domaćim firmama na teritoriji centralne Srbije, do Merdara. Pod tim uslovom ovo bi za nas bilo prihvatljivo. A ako će opet to dobiti „Behtel, ako ćemo se mi samo zadužiti za ogromne pare i kasnije mukotrpno vraćati dugove, onda možemo reći – hvala, ne treba.

Inače, potrebna je takva jedna saobraćajnica zbog prevoza robe. Ne mislim u prvom redu na putnike, nego na robu koja bi se vozila i u unutrašnjost Kosova i Metohije i koja bi se vozila u Albaniju, pa čak do luke Drač, jer to je jedna velika luka, da ne bismo bili vezani samo za Bar ili za Rijeku. Začas Hrvati mogu da zatvore Rijeku, a neki režim poput režima Mila Đukanovića mogao bi da pravi probleme oko korišćenja luke Bar. U tom slučaju, ako je problem prevoza preko Makedonije, imali bismo mogućnost da prevozimo robu preko Drača. Nije to beskorisno kao što neki tvrde, ali ne smemo baš po najskupljoj ceni to da plaćamo. Mora biti isplativo.

Druga tačka je sporazum o železničkom saobraćaju između Beograda i Prištine. Ista argumentacija važi. Neki komentatori, kad kažu železnički saobraćaj, misle prvenstveno na prevoz putnika. Prevoz putnika je zanemarljiva stavka u železničkom saobraćaju. Železnički saobraćaj je potreban pre svega zbog prevoza robe, jer je neuporedivo jeftiniji od prevoza kamionima, šleperima, od prevoza drumskim saobraćajem. Ali da odreše kesu Evropska unija, Amerika, pa da se i to plati. Možda ne da plate celu cenu na teritoriji Srbije, i tu je izvesna železnička mreža postojala. Međutim, mi sad uzimamo velike kredite da bi glavni pravac modernizovali. Od Beograda prema Mađarskoj granici uveliko su radovi već nekoliko godina, potrebno je da to modernizujemo do Niša, pa do makedonske granice, do bugarske granice da bi prevoz robe bio što brži. Sad nam je prevoz kao u devetnaestom veku, 20 kilometara na sat. Treba da prevozimo i robu 200 kilometara na sat da bi naša roba bila konkurentna i da bi poljoprivredni proizvodi u svežem stanju stizali na odredišta. Dakle, nemamo ništa protiv, ali da i oni malo zavuku ruke u kesu.

Što se tiče studije izvodljivosti, o opcijama za povezivanje železničke infrastrukture Beograd–Priština sa lukom na Jadranu, tu bi očigledno opet u obzir došao Drač. Na nama je da nađemo varijantu do Merdara, a posle neka Amerikanci vide sa svojim ljubimcima kako će to dalje prema Draču da realizuju. Neće valjda od nas tražiti da i to plaćamo ili da učestvujemo u plaćanju.

Treća tačka: ovde se obavezujemo da ćemo sarađivati sa američkom korporacijom za međunarodno finansiranje razvoja i Eksim bankom na memorandumima o razumevanju radi operacionalizacije sledećeg: auto-puta mira, železničke veze između Prištine i Merdara, železničke veze između Niša i Prištine, obezbeđivanja finansija za podršku zajmova potrebnih za mala i srednja preduzeća, dodatni bilateralni projekti, stalnog prisustva američke razvojne agencije u Beogradu. To prisustvo američke razvojne agencije u Beogradu ne bi nam štetilo, ali kada je reč o kreditiranju malih i srednjih preduzeća, ne sme država biti garant nego preduzeće garantuje svom svojom imovinom da će vratiti kredit. To je jedino ispravno. Ja znam da nas navlače da se država pojavljuje kao garant i onda preduzeća nekad i namerno propadnu a država kolabira pod teretom dugova.

Što se tiče auto-puta i železničke pruge, tu sam već izrazio stanovište po prethodnim tačkama.

Obe strane će otvoriti i operacionalizovati objekat zajedničkog prelaza Merdare. Za nas Srbe taj prelaz je administrativnog karaktera. Albanci ga, pod zaštitom svojih zapadnjačkih saveznika, tretiraju kao međudržavni prelaz. Za nas bi bilo interesantno da tu bude izvesna kontrola putnika i robe da bi se sprečio šverc, da bi se sprečio terorizam, a da zapravo prelaz bude slobodan. Sve srpske robe, robe iz centralne Srbije da mogu nesmetano na Kosovo i u Albaniju, a sve albanske i kosovskometohijske robe u centralnu Srbiju. To je za nas povoljno, jer mi imamo razvijeniju privredu i onaj ko ima razvijeniju privredu već ima više koristi od takvog slobodnog prolaza i slobodne trgovine. Naravno, roba iz drugih zemalja, odnosno trećih zemalja morala bi da prolazi kroz carinsku kontrolu. Ako nemamo srpsku carinsku kontrolu na granici između Kosova i Albanije, onda bar možemo na Merdaru da oporezujemo svu robu koja se uvozi iz trećih zemalja, da nas ne bi ilegalno zasipali onom starom mesinom iz Brazila, na primer, koja je zaklana pre trideset ili četrdeset godina, pa stajala decenijama u hladnjačama, pa nam od toga prave salame i hrenovke i ostale suhomesnate i kratkotrajne mesne prerađevine.

Sledeća tačka je pridruživanje mini šengenskoj zoni. Tu smo vam rekli svoje mišljenje kad je to bilo aktuelno. Mi smo već imali ovaj ugovor o slobodnom tržištu, slobodnom protoku ljudi i roba koji je funkcionisao, osim što su ove separatističke vlasti iz Prištine mesecima zabranjivale ulazak srpske robe na Kosovo i Metohiju. Mi smatramo da taj sporazum treba sačuvati, jer on obezbeđuje tamo učešće Kosova pod onom oznakom za fusnotu, pa će se konačni status znati tek kad se potpuno završe pregovori i potpiše sporazum, a to može biti na „svetog nikada, a bojimo se, ako Kosovo pristupi „mini Šengenu”, da onda više nećemo biti u mogućnosti da i tamo stavimo tu fusnotu. To je opasno.

Inače, ne bismo imali protiv. Nama odgovara otvorena trgovina, pa čak i sa separatističkim vlastima u Kosovu, otvorena trgovina sa Albanijom, sa Makedonijom, sa Bosnom i Hercegovinom i Republikom Srpskom i muslimansko- hrvatskom federacijom, to nema sumnje. Imamo mnogo koristi iz te trgovine, a imaju i oni, jer nigde ne mogu jeftinije žito nabaviti nego u Srbiji, kukuruz, živu stoku i mnoge ostale stvari.

Obe strane će međusobno priznati diplome i stručna uverenja. To je već potpisao Boris Tadić i to je osporio Ustavni sud, kao što je osporio i još neka dva sporazuma. Šta to znači? Rang tog prištinskog albanskog univerziteta je otprilike kao nekih privatnih fakulteta u Srbiji. Ta diploma iz Prištine vredi vam kao diploma Nebojše Stefanovića, ali niko da mu je ukine, niko da mu je ospori, on i dalje glumi ne samo da je fakultetski obrazovan, nego da je i doktor nauka. Vlasti ne reaguju, vlasti su inertne, vlasti su blokirane.

Saradnja sa Ministarstvom energetike Sjedinjenih Država i drugim odgovarajućim pravnim licima američke vlade na studiji izvodljivosti za potrebe deljenja jezera Gazovode kao pouzdanog izvora snabdevanja vodom i energijom. Ovo je obavezivanje na saradnju u oblasti studije o izvodljivosti. Ali, naša saradnja, kad dođe vreme za to, mora biti takva da sprečimo realizaciju onoga što su Amerikanci zamislili. Amerikanci su zamislili da oni upravljaju, njihova firma da upravlja jezerom i branom Gazivode i hidrocentralom. Ne. U to je Srbija investirala, isključivo Srbija i ona treba da upravlja. A dogovorićemo se da se električna energija isporučuje svim zainteresovanima po lokalnim cenama, znači, kakve su cene u Srbiji da po toj ceni isporučujemo i za celo Kosovo i Metohiju, ako ima viškova i za Albaniju i kome treba, ali moramo čuvati sve ono što je srpska državna imovina. Zato to ne smemo deliti.

Međutim, sad smo u nepovoljnom položaju jer jezero i branu i hidrocentralu drže isključivo Albanci, iako je i jezero i brana i centrala na području četiri severne srpske opštine, a jedan deo jezera je u centralnoj Srbiji.

Diverzifikacija zaliha energije, na šta su se obavezale obe strane. Mi moramo voditi računa šta se iza ovoga krije. Amerikanci bi da nas odgovore od kupovine ruskog gasa i da nam nametnu svoj tečni gas, a mi moramo tu odgovoriti principijelno – možemo da kupimo vaš tečni gas kad bude jeftiniji od ruskog gasa i kad ne bude zaostajao u kvalitetu. E, onda dolazite u obzir. Sve dok ste neuporedivo skuplji od ruskog gasa, ne dolazi u obzir. To moramo principijelno reći – kupovaćemo uvek i gas i naftu od onoga ko ih daje po povoljnijim cenama i ko garantuje najviši kvalitet i završena rasprava. Tu nema šta ko da prigovori.

Ono što je opasno, naravno, je obavezivanje da se zabrani upotreba 5G opreme koju, kako se kaže, isporučuju nepouzdani dobavljači u svojim komunikacionim mrežama. Amerikanci su verovatno hteli da se to odnosi na Kineze i na „Huavej i kaže se – tamo gde je takva oprema već prisutna, obe strane se obavezuju na blagovremeno uklanjanje i druge napore za posredovanjem.

Ovde će ići pritisak protiv Srbije, postojao ovaj sporazum ili ne postojao, da zabranimo 5G mrežu. Međutim, mi ne smemo biti protiv tehnološkog razvoja. I Rusi su sklopili sporazum sa Kinezima o preuzimanju te mreže. Svakakve se laži šire u propagandi ovih američkih satelita, glasnogovornika, da je ta mreža štetna, da oštećuje sluh, da oštećuje mozak, da oštećuje ovo, da oštećuje ono. Reč je o mreži koja je na mnogo višim frekvencijama nego dosadašnja, ali nema nikakvog oštećenja za ljude, korisnike mreže, ni za ptice i pčele, kao što su neki provaljivali gluposti u javnosti. Dakle, ne smemo dozvoliti da nas bilo ko zavadi sa Kinezima, sa Kinezima moramo zadržati maksimalno prijateljske i političke i ekonomske i kulturne odnose.

Obe strane će povećati avionski pregled putnika, međusobnu razmenu informacija i, u okviru šire američke saradnje na Balkanu, obavezaće se na tehnološke nadogradnje za borbu protiv ilegalnih aktivnosti primenom i operacionalizacijom sistema za proveru i informisanje koje obezbeđuju SAD, uključujući Ribe, APIS, ATS-G i SRT. Ovo je vrlo opasno. Naravno, mi se možemo obavezati na bolju kontrolu putnika u vazdušnom prevozu, i treba da se obavežemo, i treba da se uključimo u borbu protiv svakog terorizma, ali preko ovih mreža da nas neko prisluškuje i kao državu i sve naše građane i da tome nismo u stanju stati u kraj, to ne smemo prihvatiti.

Obavezani smo i da štitimo i promovišemo slobodu veroispovesti (ona postoji u Srbiji, ona je garantovana i ona se sprovodi), uključujući obnovljene međuverske komunikacije, zaštitu verskih lokaliteta i sprovođenje sudskih odluka koje se odnose na Srpsku pravoslavnu crkvu i nastavak restitucije jevrejske imovine bez naslednika iz vremena holokausta.

Srpsku pravoslavnu crkvu ugrožavaju samo Albanci na Kosovu. Do sada su se zapadne sile vrlo malo angažovale, sporadično samo, da se zaštiti ta imovina, da se zaštite sakralni objekti, a što se tiče imovine bez naslednika žrtava holokausta, i tu je Srbija bila među prvima koja je počela da vraća tu jevrejsku imovinu ili da isplaćuje novčanu nadoknadu, ali je greška, čini mi se, napravljena, što je to isporučivano jevrejskim opštinama, pa su se onda pojavili i ljudi koji se nikad ranije nisu deklarisali kao Jevreji i nemaju jevrejska imena, a sad su oni glavni Jevreji, da bi otimali taj novac.

Mi smatramo da je taj novac i imovinu trebalo proslediti beogradskom rabinu i ostalim rabinima u Srbiji, da oni kao verske starešine, sa punim moralnim autoritetom, učestvuju u odlučivanju kako će se taj novac upotrebiti, da se ne bi jagmili, da ga ne bi otimali raznorazni tipovi, i da taj novac pre svega bude koncentrisan u izgradnju spomenika Jevrejima Srbije koji su stradali u Drugom svetskom ratu, da to bude veličanstven spomenik, da se logori u kojima su stradali Jevreji, pre svega Staro sajmište, preurede kao spomenici tragične sudbine jednog naroda koji nam je uvek bio prijateljski.

Postoji tu i obaveza da se ubrzaju napori na pronalaženju identifikacije ostataka nestalih osoba. Sa svoje strane je to Srbija odavno izvršila, obavila, a vidimo kakvi problemi postoje u pogledu pronalaženja i identifikacije ostataka nestalih Srba na Kosovu i Metohiji, pogotovo onih koji su nestali nakon NATO okupacije Kosova i Metohije.

Trajna rešenja za izbeglice i interno raseljena lica se uglavnom ne nalaze. Malo je Srba vraćeno na svoja imanja. Čuli smo da je 18.000 srpskih stanova uzurpirano i tako dalje.

Ovo što se tiče dekriminalizacije homoseksualnosti, o tome sam već govorio.

Jedna stvar koja je za nas potencijalno opasna: obe strane se obavezuju da će u celini odrediti Hezbolah kao terorističku organizaciju i u potpunosti sprovesti mere za ograničavanje poslovanja i finansijskih aktivnosti Hezbolaha u svojim jurisdikcijama. Prvo, Hezbolah, po našem mišljenju, nikad nije bio teroristička organizacija. Nismo mi baš imali neke odnose kao država sa Hezbolahom, ali nismo imali ni probleme i ne trebaju nam problemi sa Hezbolahom. Hezbolah se energično borio protiv islamske države i dao veliki doprinos pobedi savezničkih snaga, sirijske vojske, ruske vojske, iranske vojske i tako dalje. Ovo nam uopšte nije trebalo i ne treba ništa novo učiniti da se ti odnosi kvare. Još da nam neko navlači Hezbolah na grbaču. Mi želimo da imamo dobre odnose i sa Izraelom i sa arapskim zemljama i sa Palestinom i želimo pravedno rešenje palestinskog problema.

Ovde još stoji – Kosovo, odnosno Priština, će se složiti da primeni jednogodišnji moratorijum kojim se traži novo članstvo u međunarodnim organizacijama. To je njihova stvar hoće li ili neće. Srbija, Beograd, saglasiće se sa jednogodišnjim moratorijumom u kampanji za nepriznavanjem i uzdržaće se od formalnog ili neformalnog zahteva od bilo koje nacije ili međunarodne organizacije da ne prizna Kosovo, odnosno Prištinu, kao nezavisnu državu. Oba sporazuma o prestanku stupaju na snagu odmah.

Ovo je za nas potpuno neprihvatljivo, i ako to Vučićev režim prihvata, i ako će sad prestati da vodi diplomatsku akciju kako bi privoleo mnoge države širom sveta da povuku priznanje Kosova kao nezavisne države, mi srpski radikali pozivamo velike sile, prijatelje Srbije, Rusiju i Kinu i sve druge prijateljske zemlje, koje su nam ranije mnogo pomagale, da odobrovoljimo brojne zemlje širom sveta da povuku priznanje, da nastave da rade na tom planu, jer najbolji će efekat biti ako se uskoro pojavi još nekoliko zemalja koje će povući priznanje nezavisnosti Kosova.

Ovde stoji da se u verziji koju je Hoti potpisao nalazi da će Kosovo, odnosno Priština i Izrael da se međusobno priznaju, a u srpskoj verziji da je Srbija, odnosno Beograd, saglasna da otvori predstavništvo Privredne komore Srbije i državnu kancelariju u Jerusalimu 20. septembra 2020. godine i preseli svoju ambasadu u Jerusalim do 1. jula 2021. godine. Sva naša predstavništva u Izraelu koja eventualno budu na području Jerusalima treba da budu na onom delu teritorije Jerusalima koji je nesporno izraelski, po granicama iz juna 1967. godine.

Desilo se ovde još nešto. Malo-malo pa neki nervozni tipovi u Srbiji kao da nastoje da poremete srpsko–ruske odnose. Jedna lepa, simpatična i vrlo inteligentna žena malo se grublje našalila, Marija Zaharova, portparol ruskog Ministarstva inostranih dela. Njoj je upalo u oči da Vučić sedi ispred Trampa i Trampovog ogromnog stola kao neki đačić pred profesorom. To je asociralo na jedan film, imala je erotske asocijacije. Jeste to bilo malo preterano, ali smo uskoro čuli i njeno izvinjenje.

Reakcija iz Beograda je bila burna. Neki su rekli – sram je bilo! To je suviše prenagljena reakcija. Da vam iskreno kažem, i ja sam na to reagovao, ali ja nisam imao erotske asocijacije, pa da se setim Šeron Stoun u jednom vrlo uspešnom njenom filmu, ja sam imao druge asocijacije. Ja sam odmah pomislio kako je možda na isti način Aleksandar Vučić svojevremeno sedeo pred Vesnom Rakić Vodinelić kad je kod nje polagao ispit na Pravnom fakultetu. Mene je to tako asociralo. Hoće li i mene sad nazvati raznim nazivima ili reći da me sram bilo zbog toga, videćemo. Ali, zaista je to bilo neprijatno. Za Amerikance možda nije. Znate, Amerikanci se uvek malo grublje ponašaju kada je reč o diplomatskoj etikeciji. Oni prema svakoj državi u svetu nastupaju kao supersila i misle da svi treba prema njima tako da se odnose. Nemaju oni razumevanja za ravnopravnost država u međunarodnim odnosima, nikad nisu ni imali. Ali to nije nešto bitno. Evo, ova Vučićeva stolica je bar imala one naslone sa strane, pa ako je to baš neki problem, može Vučić sledeći put kad krene u Vašington da ponese svoju stolicu. Evo, mogu mu ja pozajmiti, imam izvanredno dobru stolicu, lepšu od Trampove, u mom kabinetu u Srpskoj radikalnoj stranci, samo da mi garantuje da će je uredno vratiti, da ponese u Vašington, da upotrebi i da vrati. Oko tih stvari ne treba da se prave problemi.

Ja sam inače primetio u poslednjim nedeljama i mesecima da na režimskim televizijama sve češće gostuju propagandisti NATO pakta i zapadnih sila koji prosto nastoje da nas zavade sa Rusijom. Nisu još krenuli otvoreno protiv Kine, ali jesu protiv Rusije. Ako ostanemo bez zaštite Rusije po pitanju Kosova i Metohije, sve ćemo vrlo brzo izgubiti i to ne smemo sebi da dozvolimo. Sa celim svetom se možemo zavaditi, sa Rusijom ne možemo i ne smemo. Naravno, ne treba ni sa Kinom nikad da se zavadimo, treba što bolje odnose da imamo, da i dalje podstičemo da investiraju u Srbiji, pa ma koliko to zapadnim silama smetalo.

Malo sam namerno odužio današnju konferenciju za štampu da bih vam detaljno izložio šta mi srpski radikali mislimo o ovim takozvanim vašingtonskim sporazumima. Izvolite, ako vi imate neko pitanje.

Gradimir Potić: Ja sam mislio da ćete vi prvo da počnete sa Rusijom. Stalno ste govorili da nema većeg rusofila od vas.

Prof. dr Vojislav Šešelj: Evo, to sam na kraju kao poslasticu izneo.

Hoćete li ovo sve objaviti?

Gradimir Potić: Da. Nije ovo šala, ovo je bilo prostačko obraćanje prema nekome ko predstavlja rusku državu. Kad je nosila jeleče koje joj je Dačić poslao, vrlo upadljivo se Dačić ne oglašava, tad nije bila tako „prosta i odvratna žena.

Prof. dr Vojislav Šešelj: Ja se s vama slažem da je ta reakcija bila prenagljena i da ta reakcija nije bila primerena. Da ne bih sad dalje dolivao ulje na vatru, za mene je Marija Zaharova veliki srpski prijatelj, a lepa žena, ni to nikad nije zanemarljivo u diplomatiji, pametna žena i sposoban političar i nikad se nije ogrešila o srpske nacionalne interese, to je činjenica. A to što se malo našalila oko neprijatnog Vučićevog položaja na onoj stolici, to je sad stvar koja ne sme ni Vučića da zaboli suviše, da mu srce probada, ni te njegove saradnike.

Gradimir Potić: Naša kuća je objavila transkript razgovora između predsednika Vučića i ministra inostranih poslova Lavrova. Postoje dve bitne razlike između onoga što je objavljeno u našim medijima i onoga što su Rusi objavili. Ono što kod nas nije objavljeno, a ima na stranici „Raša tudej pa se može pronaći, to je da Rusi insistiraju na Rezoluciji 1244 – ništa novo. Takođe, kod nas se pominje dolazak Putina, toga nema kod njih.

Prof. dr Vojislav Šešelj: Ja se unapred radujem dolasku predsednika Putina, ali nisam siguran da će doći. Što se tiče Rezolucije 1244, očigledno je nema u ovom sporazumu, ali ovo nije nikakav definitivni sporazum, ovo je nabacano, nabacan je određeni broj tema i problema. Ovo je kao neko pismo o namerama.

Vučić je danas u Briselu. Tamo treba da insistira isključivo na Zajednici srpskih opština. Ovo ja shvatam kao ustupak koji je Srbija dala Trampu, ne bi li Tramp pobedio. I ako se Tramp potpuno okrene protiv nas posle izborne pobede, opet nam je lakše s njim nego što bi bilo sa Bajdenom, jer je Bajden bio među onima koji su najžešće tražili bombardovanje Srbije.

Mislim da ovim ne samo da ništa nije

Komentari

0 KOMENTARA

TVOJ KOMENTAR

VIDEO SNIMCI

TVITER

INSTAGRAM