Dr Vojislav Šešelj: Dame i gospodo, vlada premijera Aleksandra Vučića samo fingira borbu protiv kriminala. Ona je dala ogromna obećanja, a rezultati su veoma slabi. Borba protiv kriminala se svela na odabiranje jednog vrlo uskog kruga ljudi, pojedinaca, koji su linčovani preko medija izjavama političara iz vrha režima, a onda hapšeni, ali osuđen je do sada malo ko. Međutim, ključni problem predstavljaju ljudi koji su ogrezli u kriminalu, a koji se nalaze na čelu sadašnjeg režima, i oni su zaštićeni kao beli medvedi. Vi znate za Ivicu Dačića u koliko je kriminalnih afera umešan: i “Kofer” afera, i “Galenika” i “Miša Banana”, to sa Šarićem, i mnoge druge. Kako on može da ostane potpredsednik vlade i ministar inostranih poslova, ako ta vlada zaista vodi borbu protiv kriminala?
Evo, pojavile su se i afere u koje je direktno umešana Vučićeva desna ruka, Aleksandar Vulin. Dakle, čovek od najvećeg poverenja i glavni protagonista Vučićeve politike. Ministarstvo na čijem se čelu nalazi je predmet njegove pljačke. Odlučio je da potroši, beše oko milion i po evra, da naloži područnim filijalama svoga ministarstva, odnosno centrima za socijalnu pomoć, da kupuju nameštaj i još neke potrepštine prema unapred pripremljenoj specifikaciji, i koje se mogu nabaviti samo kod određenih proizvođača ili nabavljača. A saznali smo danas i za drugu aferu, da je nešto preko, nešto oko dva miliona evra podelio društvenim organizacijama, odnosno udruženjima građana, koja se kod nas po zapadnjačkom modelu zovu nevladinim organizacijama, koje navodno unapređuju vođenje socijalne politike u Srbiji. Pa smo dobili informaciju da su neke od tih nevladinih organizacija formirane mesec dana pre raspisivanja konkursa, a neke čak nakon raspisivanja konkursa, pa su dobile pare.
E sad, ne treba se tome čuditi. Vi znate ko je Aleksandar Vulin. On je bio visoki funkcioner Saveza komunista – pokreta za Jugoslaviju, pa potom generalni sekretar JUL-a. I porodični pedigre Aleksandra Vulina je lopovski. Mi smo došli do podataka – vi znate kako mi imamo razgranatu službu informisanja. Ja sam tu službu ponovo stavio u pogon, ona je malo pauzirala u svom radu da ne bismo provalili sve naše kanale. Došli smo do informacija da je otac Aleksandra Vulina, Ranko Vulin, inače rođen pedesete godine u Sitnici, bio okrivljen za tri krivična dela kao direktor “Ciglane” u Kaću kod Novog Sada 1993. godine. Dva krivična dela su bila zloupotreba službenog položaja, a jedno je krivično delo kršenje zakona o deviznom poslovanju kroz primanje mita u devizama, pa su mu poturene obeležene novčanice, nemačke marke. To je obeležila novosadska policija. I kad su ga uhvatili in flagranti, zahvaljujući funkciji svoga sina, protiv njega se nikada nije vodio krivični postupak. A naš narod kaže: “Ne pada iver daleko od klade”. Vrlo je mala verovatnoća, ako je otac lopov, da sin ne bude lopov. Je li on imao šta naučiti u svom porodičnom domu. I to što je tamo naučio, na sitnom, relativno sitnom nivou pljački i pronevera, on sada kao ministar za socijalnu politiku naveliko sprovodi.
Vama je poznato takođe, da je ta organizacija za borbu protiv korupcije na čijem se čelu nalazila Verica Barać, napravila spisak od 24 sporne privatizacije u kojima su otkrivene kriminalne afere, kojima je opljačkana Srbija. I šta je od toga raskrinkala vlada premijera Vučića? Skoro ništa. Nešto malo jeste. Ali Tomislav Nikolić je požurio posthumno da dodeli odlikovanje Verici Barać. Verica Barać je bila naš ideološki politički protivnik, ali mi duboko poštujemo i cenimo rezultate njenog rada na planu borbe protiv korupcije. Ona nikada ne bi pristala da od jednog lopova, koji je ukrao fakultetsku diplomu, primi bilo kakvo odličje. A nije ni radila za to odličje, nego se borila da se te kriminalne afere raskrinkaju.
Od tih 24 privatizacije pomenuću samo nekoliko. To je afera “Sartid”, koja uopšte nije razjašnjena. Tamo je došlo do kriminalnih postupaka, tako što je “Sartid” prodat Amerikancima po veoma niskoj ceni, a dugovi su prebijani na dva načina. Veliki deo duga je uzela na sebe država, a drugi deo je pljačkanjem poverilaca saniran. Proglašena je valjda likvidacija te kompanije, koliko me sećanje služi, i onda su poverioci ostali uglavnom uskraćeni za onaj iznos koji su potraživali. Onda “Jugoremedija” Zrenjanin, uopšte nije rasvetljena, a posebno afera u koju su umešani čelnici sadašnjeg naprednjačkog režima. To je afera ATP Vojvodina, u koju su direktno umešani Maja Gojković i Igor Mirović. Kako može Aleksandar Vučić bilo koga da hapsi, a da ne uhapsi te svoje najbliže saradnike, Maju Gojković, Igora Mirovića i Aleksandra Vulina? Kako je moguća borba protiv kriminala, dok ti kriminalci slobodno šetaju Srbijom i glume da se bave politikom? Kako se oni bave politikom, to je druga priča, to vi svi znate bolje od mene, kako Maja Gojković menja stranke, čime se služi Igor Mirović i kakva je funkcija, kakva je uloga Aleksandra Vulina, kao glasnogovornika Vučićevog u ovom režimu.
Onda imamo aferu Azotare Pančevo. Tamo je glavni osumnjičeni bio Dušan Stupar. On je malo držan u zatvoru, pa je pušten. Zašto je pušten? Zato što je bio jedan od finansijera Srpske napredne stranke. I ja nemam saznanja da se uopšte taj postupak dalje vodi. Sve je zamrlo. Imamo onda aferu Nacionalne štedionice, zbog koje bi najmanje Dinkić i Labus morali da završe iza rešetaka. To je veoma krupna afera. Pa kad su se oni upustili u formiranje te takozvane Nacionalne štedionice, ako se sećate, mi savezni poslanici Srpske radikalne stranke smo se oštro tome suprotstavili i argumentovano osporili potrebu formiranja te štedionice, govoreći da sve što bi radila ta štedionica, može da uradi pošta. Dakle, da preuzme staru deviznu štednju na sebe i kako pristiže novac iz budžeta, tako da se isplaćuje u onim zakonskim ratama deviznim štedišama. A oni su formirali štedionicu, preko koje su krali pare, poslovni prostor i slično.
Rekao sam vam već za “Galeniku”, da je tu do guše umešan Ivica Dačić. Afera oko izdavačkog preduzeća “Prosveta” uopšte nije do kraja rasvetljena. To je bila jedna od najvećih srpskih izdavačkih kuća, koja ima ogromne zasluge za razvoj kulture srpskog naroda, za razvoj nauke i književnosti, a vidite kako je okončala. To smo hteli danas da vam saopštimo kao osnovni stav Srpske radikalne stranke, a ja koristim ovu konferenciju za štampu, da još jednom izazovem Aleksandra Vučića na direktan televizijski duel na jednoj od televizija sa nacionalnom frekvencijom i neka on sam odabere koja će to biti televizija. Pa da vidimo koliko je on pametan i sposoban. Da vidimo koliko jakim argumentima raspolaže. On je do sada izbegavao da odgovori na taj izazov. On koristi standardnu poštapalicu, da mi želi ozdravljenje, a vidite da sam ja mnogo zdraviji od njega. Jel primećujete i vi? Izvolite, ako vi imate neko pitanje. Izvolite.
Novinar: Kako vidite nacrt deklaracije koji je ušao u Evropski parlament, a pre svega u kojoj se zahteva da se preispita da li u novim okolnostima postoje uslovi za Vaše privremeno puštanje na slobodu iz Haškog tribunala – šta bi bilo ukoliko bi zaista ti uslovi bili preispitivani i Vi bi možda morali da se vratite ponovo u Hag, šta bi bio Vaš odgovor?
Dr Vojislav Šešelj: Vi znate da jeAleksandar Vučićučinio sve što je u njegovoj moći da blokira moje nastupe u ključnim srpskim medijima, pogotovo u srpskim televizijama sa nacionalnom frekvencijom, gde se program emituje uživo. Pošto sam blokiran u Srbiji, odmah se to osetilo prvih nekoliko dana posle mog dolaska, ja sam se dosetio da krenem u ribolov na somove. A somovi su hrvatski političari. Zabacio sam udicu, na nju natakao durdubak, i oni su se odmah upecali. I pošto nemam publiciteta u Srbiji, ja sam otišao zaobilaznim putem, dobio ogroman publicitet u Hrvatskoj i svi srpski mediji su sad prosto prisiljeni da o tome izveštavaju. A sad se Hrvatska digla na noge kao oparena. Zaratilo je se međusobno, tamo pohvataše, umalo se ne podaviše na sednici Sabora. Dakle, to je bio pun pogodak, bar što se mene tiče. I veoma sam ponosan na tu saborsku deklaraciju. A biću još ponosniji kada parlament Evropske unije usvoji rezoluciju koja će biti usmerena protiv mene i mog političkog delovanja. A što se tiče Haškog tribunala, nikada nijedan uslov meni nije bio postavljen. Niti sam bilo šta potpisivao, niti je bilo ko iz Tribunala sa mnom o tome razgovarao. Jednostavno je meni saopšteno da treba da se pakujem i da idem. Da sam ja odbio da se pakujem, oni bi mi sve te stvari pobacali. Morao sam da spakujem bar ono što je bilo najvrednije. A sad sam čuo od jednog svog prijatelja iz Haškog tribunala koji mi se javio da su došli zatvorski stražari i sve ono što je ostalo u mojoj ćeliji strpali u kutije i negde odneli.
Što se tiče eventualne odluke Haškog tribunala da me pozovu nazad, ja sam vam već saopštio na prvoj konferenciji za štampu, da se ja sigurno dobrovoljno neću vratiti. I šta je onda moguće? Moguće je da Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić odluče da me na silu isporuče. U tom slučaju oni moraju da me uhapse i moraju da vode sudski postupak koji minimalno traje 14 dana. Tu postoje zakonom propisani rokovi. Ja se tome radujem kao mogućnosti da me moji glavni saučesnici u svim eventualnim ratnim zločinima i zločinima protiv čovečnosti hapse i isporučuju Haškom tribunalu. Šta bi čovek više od toga mogao da poželi. Izvolite, imate li još pitanja? Ima li još neko?
Novinar: Da li ste zbog blokade u srpskim medijima odlučili da otvorite tviter nalog?
Dr Vojislav Šešelj: Pa tviter nalog mi je otvorio, da vam iskreno priznam, moj sin Aleksandar. A ja za ovih 12 godina zapravo nisam sasvim ni znao šta znače te društvene mreže, šta je Jutjub, šta je Tviter, šta je Gugl, šta je Fejsbuk, je li tako? Ničega od toga nije bilo kad sam ja krenuo za Hag. Imali smo stranački sajt na internetu, imali smo moj lični sajt na internetu i to je bilo sve. Često sam igrao šah na kompjuteru.
Novinar: Imate jako veliki broj pratilaca, u svakom slučaju imali ste preko tvita preko 2500 ljudi koji su vas pratili.
Dr Vojislav Šešelj: Blizu smo 3000, ja mislim, ali dobro, ja sam aktivan na tom sajtu. Svakog dana smislim po jednu lepu rečenicu da privučem ljude koji prate moj sajt i nove, koji tek postaju pratioci, a najviše pažnje je privukla moja izjava u kojoj sam citirao Jovana Dučića. Kako reče Jovan Dučić: „Hrvati su najhrabriji narod na svetu, ali ne po tome što se nikoga ne boje, nego po tome što se ničega ne stide”. Imala je odjeka ta rečenica i u Hrvatskoj. Jedna njihova televizija sinoć me je zvala i direktno sam se uključio u program, negde oko 25 minuta je bilo, gde sam se iz petnih žila zalagao da se Ivo Josipović ponovo izabere za predsednika republike i gde sam hvalio do iznemoglosti Vesnu Pusić, ministra inostranih poslova Hrvatske. Imate li još pitanja? Pa pazite, to je sve tragikomično. Koliko je glupih ljudi u međuvremenu isplivalo na političku površinu, to je neverovatno. Ja imam utisak da su ranije političari bili mnogo inteligentniji. Imate li još pitanja? Hvala vam što ste se odazvali.
0 KOMENTARA
TVOJ KOMENTAR