Ključno pitanje koje se danas postavlja u srpskoj javnosti je da li Evropska unija ima alternativu. U prethodnom periodu, fokus je bio na pravnom delu ove dileme, tačnije bespravnom otimanju južne srpske pokrajine od strane Brisela. Međutim, u toj raspravi kao da je zapostavljen ekonomski kontekst. Naime, retko se postavljalo pitanje da li se Srbiji uopšte isplati da uđe u EU.
Odgovor na to pitanje potražili smo od magistra međunarodnog privrednog prava i poslanika SRS-a Dejana Mirovića, autora knjige „Argumenti protiv EU“, koju je objavio Srpski sabor Dveri.
Olivera Miletović: Kontrolisani mediji, analitičari i vlasti nas neprestano ubeđuju da Evropska unija nema alternativu, posebno u ekonomskom smislu, da li je to tačno?
Mr Dejan Mirović: Evropska unija kao nadnacionalana organizacija je korisna za bogate zemlje Zapadne Evrope, kao što su Nemačaka ili Francuska. Nemačka privreda ima najviše koristi od širenja EU ka Istočnoj Evropi. EU je korisna i za stare članice EU kao što su Španija ili Grčka, jer te zemlje duguju svoj razvoj Briselu, tačnije, dobile su tokom zadnjih tridesetak godina ogromnu finasijsku pomoć od centrale u Briselu. Međutim, okolnosti su se izmenile nakon pada Berlinskog zida, za nove članice EU iz Istočne Evrope, članstvo u ovoj nadnacionalnoj organizaciji je više nego štetno.
Olivera Miletović: Na osnovu čega to tvrdite, da li imate argumente za ove tvrdnje?
Mr Dejan Mirović: Nemačka je 1990. godine imala izvoz od oko 400 milijardi maraka. Godine 2008, nakon proširenja EU nemački izvoz je dostigao oko 1.000 milijardi evra. Španija je 2004. godine dobila od Brisela oko 8 milijardi evra, ili više para iz budžeta EU nego 10 novih članica zajedno!
S druge strane, prema podacima iz poljskih medija, oko 2,3 milona, uglavnom mladih i obrazovanih ljudi, je otišlo iz Poljske nakon 2004. godine. Danas oni rade najslabije plaćene poslove u Zapadnoj Evropi. Ako je Poljska konačno ušla u „EU-raj“ zašto njeni građani masovno emigriraju u inostranstvo?
Slična je situacija i u susednoj Rumuniji iz koje je takođe emigrilalo preko 2 milona ljudi. U Bugarskoj i baltičkim državama su početkom 2009. godine izbili čak i socijalni neredi, a Mađarska je na ivici kolapsa.
Takođe, prema podacima sa sajta američkih državnih organa, u junu 2007. spoljni dug novih članica EU je dostigao skoro neverovatnih 657 milijardi dolara, što je porast od oko 200 milijardi dolara u odnosu na isti period 2006. godine!
Olivera Miletović: Ali, bruto domaći proizvod zemalja Istočne Evrope je beležio rast u ovom periodu?
Mr Dejan Mirović: Prema definiciji BDP koja se koristi na Ekonomskom i Pravnom fakultetu u Beogradu, na primer u knjigama kao što su „Ekonomska politika“ ili „Nacionalna ekonomija“, BDP pokazuje vrednost finalnih dobara i usluga prozvedenih na teritoriji jedne zemlje u roku od godinu dana. Dakle, u BDP spadaju i profiti stranih multinacionalnih kompanija koji se transferišu njihovim centralama u inostranstvu. Kakve koristi imaju građani Srbije, od rasta BDP na papiru, ako „Ju-Es stil“ transferiše ogromene svote novca zarađene na srpskoj teritoriji svojoj centrali u Americi?
Olivera Miletović: Potpredsednik Vlade je najavio da za 2008. godinu EU dodelila Srbiji iz IPA fonda oko 160 milona evra? Zar to nije dokaz da EU želi da pomogne Srbiji?
Mr Dejan Mirović: Dovoljno je samo uporediti gubitak od oko 267 milona evra od jednostrane primene Prelaznog trgovinskog sporazuma sa EU, (prema procenama same vlasti iznetih prilikom predstavljanja budžeta), i sumu iz IPA fonda i biće vam jasno da Beograd „pomaže“ Briselu a ne Brisel Beogradu. Naravno, ovome treba dodati i rekordan spoljnotrgovinski deficit od oko 8,1 milijardi evra u 2008. godini koji se upravo generiše u razmeni sa EU, što se i priznaje u Nacionalnoj strategiji za priduživanje EU, i stvari će vam biti potpuno jasne.
Olivera Miletović: Zašto su onda skoro sve zemlje Istočne Evrope u EU, ili nameravaju da uđu u ovu nadnacionalnu organizaciju?
Mr Dejan Mirović: Prvi razlog je korupcija koja vlada u takozvanim probriselskim elitama istočnoevropskih zemalja. One su, materijalno, poslovno i politički vezane za Brisel. Slično je i u našoj zemlji. Jedan od retkih izuzetaka od ovog pravila je češki predsednik Vaclav Klaus. Drugi razlog je nepostajanje ekonomske alternative. Srbija ima ugovor o slobodnoj trgovini iz 2000. godine sa Ruskom Federacijom i zato se može reći da mi za razliku od istočnoevropskih zemalja imamo ekonomsku alternativu. Treći razlog je najbolje opisao slovački političar Augustin Huska. To je strah koji je zavladao u malim evropskim zemljama nakon NATO agresije na SRJ 1999. godine.
Olivera Miletović: Zašto je dogma o EU tako popularna u našoj zemlji? Kako je moguće da se govori o ulasku u EU i očuvanju Kosova i Metohiji u isto vreme iako je više nego jasno da to nije realno?
Mr Dejan Mirović: Uspeh ovakvih providnih fraza o „Kosovu i EU“ je posledica neotitoističkog načina rezmišljanja koji danas vlada u našim političkim elitama ali i u društvu. Taj neotitoizam je najbolje opisao srpski intelektualac Igor Ivanović. Karakterišu ga i besmislilice o „Srbiji kao mostu između Istoka i Zapada“ i „kući sa dva ulaza“ i slično. Kao da Rusija i Zapad ne mogu da direktno sarađuju međusobno, pa im zato treba posrednik iz Srbije. Teško je ovo ozbiljno i komentarisati.
Ipak, ovakva megalomanija nije bezazlena, jer je već jednom dovela do raspada SFRJ. Titoistički režim licemerene i neiskrene politke nije imao pravog saveznika ni na Istoku ni na Zapadu. S druge strane, primeri susedne Bugarske koja se opredelila za rusku pomoć tokom hladnog rata i tako sačuvala svoju teritorijanu celovitost i pored turskog separatizma i terorizma u Trakiji, i Grčke koja se opredelila za Zapad i tako podigla svoju ekonomiju, mada na uštrb gubitka Kipra i uvođenja proameričke vojne hunte,pokazuju koliko je korisno da se jedna tako mala zemlja kao Srbija opredeli za velikog saveznika.Naravno u sadašnjem trenutku to može da bude samo Rusija. Prozapadna politika je doživela potpuni krah u ovih 9 godina.
Kako u praksi prolazi to neotitoističko sedenje na dve stolice, pokazuje i nedavna izjava Seregeja Šojgua koji je javno odbacio mogućnost da se italijanski „Punto“ prodaje u Rusiji kao srpski proizvod. Dakle, to su uzroci zašto je jedna tako besmislena fraza o „Kosovu i EU“ prihvaćena u našoj javnosti.
Olivera Miletović: Vi ste autor i knjige „Zapad ili Rusija“ i knjige „Kosovo i Metohija – Palestina sistem kriza“?
Mr Dejan Mirović: U prvoj knjizi se razmatra da li je za Srbiju bolje da se opredeli za Rusiju ili za Zapad kao prioritetnog saveznika u ekonomskom , političkom i istorijskom smislu. U drugoj knjizi se analiziraju razlozi za antisrpsku politku Vašingtona koja traje skoro 20 godina i koja je kulminirala otimanjem Kosova i Metohije u februaru prošle godine. Kada se odbace besmislice o albanskom lobiju koji kontroliše Ameriku, navodnoj krivici pokojnog Slobodna Miloševića koji već 9 godina nije predsednik države, i uzme u obzir da na KiM nema nafte već samo drugorazredne rude kao što je lignit, kao i činjenica i da je NATO došao na 150 kilometara od S. Peterburga, dolazi se do zaključka da je antisrpska politika Vašingtona na Balkanu kompenzacija za antimuslimansku politku Vašingtona u Palestini i Iraku.
U tom kontekstu treba posmatrati i rad Haškog tribunala koji podiže optužnice protiv srpskih opozicionih političara zbog njihovih govora kao što je to urađeno u slučaju dr Vojislav Šešelja, dok istovremeno oslabađa teroriste i kriminalce kao što su Haradinaj i Orić koji su se javno hvalili svojim zločinima.
Olivera Miletović: Da li „saradnja“ sa MMF-om ima alternativu, ili kako će Srbija naći oko 100 milijardi dinara neophodnih za sprečavanje bankorta?
Mr Dejan Mirović: Interesantno je da se u našoj javnosti nepopularni MMF konstantno odvaja od „svetle“ EU, iako je u članu 117 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju predviđeno da se ekonomska pomoć Brisela uslovljava „saradnjom“ sa MMF-om. Dakle, Brisel i MMF imaju usaglašenu ekonomsku politiku prema Srbiji i to treba jasno reći. Sumu koja nam nedostaje treba prikupiti odustajanjem od jednostrane primenene prelaznog sporazuma sa EU, uzimanjem kredita od Ruske Federacije koji neće biti uslovljen kao što je onaj koji nam nudi MMF i oporezivanjem trgovačkih monopolista. Dakle, treba dodatno oporezovati najbogatije, a ne najsiromašnije. Takođe, treba ukinuti i neka ministarastva koja mnogo koštaju, a nemaju dobre rezultate, na primer ministarstvo ekonomije za koje se godišnje odvaja oko 516 miliona evra!
Olivera Miletović: Vi ste i narodni poslanik, kako ocenjujete najnoviju situaciju u Narodnoj skupštini?
Mr Dejan Mirović: Protiv Narodne skupštine kao državne institucije, i posebno protiv antibriselske opozicije se svakodnevno vodi neviđena medijska hajka. Naravno, postoje i brojni nedostaci u radu ovog zakonodavnog tela, ali za njih je pre svega, kriva vlast koja je bila dužna da obezbedi normalno funkcionisanje ove institucije u skladu sa Ustavom. S druge strane, namerno se prećutkuje se da rashodi Narodne skupštine čine manje od 0,5% ukupnih budžetskih rashoda.
Takođe, poslanicima opozicije se uskraćuje pravo na slobodu izražavanja i mišljenja iako im to garantuje član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i član 19 Univerzalne deklaracije o pravima čoveka UN. Naravno, na udaru vlasti i kontrolisanih medija je pre svega SRS kao najveća opoziciona stranka, ali i narodnjačka koalicija na čelu sa DSS, što tačno pokazuje ko se u ovom trenutku suprostavlja Briselu i politici koja ima za cilj da Srbiju pretvori u neokoloniju u kojoj će generacije Srba raditi zarad blagostanja građana u Austriji ili Danskoj. Dakle, zamenom teza sakriva se od građana da upravo zbog Brisela svakim danom žive sve gore, sakriva se da austrijske banke imaju monopol u našoj zemlji, ćuti se o činjenici da nam EU preko primene SSP-a uništava poljoprivredu i industriju, ćuti se o lihvarskim kamatama stranih banaka, antikriznom programu koji pomaže najbogatijim i sličnom.
Pečat br. 56
0 KOMENTARA
TVOJ KOMENTAR