Sramno, skandalozno, ponižavajuće! Srbiji su natovarili odgovornost i krivicu za genocid koji nije počinjen. Naneli su nesagledivu istorijsku štetu srpskom narodu, proglasili su ga genocidnim. Ko je bio u dovoljnoj meri mazohista, mogao je da vidi maratonsko takmičenje predstavnika vladajuće koalicije u patetičnom ispoljavanju bola zbog muslimanskih žrtava u Srebrenici. Vrhunsko licemerje, ali lepa predstava za Zapad i dokazivanje da je Srbija spremna da skoči u provaliju i kada je niko ne gura, a sve zarad „evropskog puta“. Pošto su se ovi trinaest sati kajali i uspešno stigmatizovali našu zemlju, sada će evropske diplomate da hvale Srbiju ističući da je postigla napredak u evrointegracijama. Narod treba da bude neizmerno srećan.
Proces definisanja Srba kao „loših momaka“ još traje i to dokazuje ova deklaracija koja je usvojena pod pritiskom Zapada. Centri moći kojima se režim okrenuo nisu promenili odnos prema nama. Ali vlast uz pomoć zapadnih diplomata, za sada, uspešno ubeđuje javnost da, ako Srbija potone dovoljno duboko, onda će jednoga dana, na volšeban način, da se katapultira u svetlu budućnost.
To ispiranje srpskih mozgova dugo traje, a cilj je sistematsko otupljivanje svake vrste otpora prema svemu što treba sprovesti na ovim prostorima, a čemu se zdrav razum protivi. Uspeh u slamanju volje je potpun ako na pleća naroda natovarite i osećaj krivice. To je jedan od ciljeva i ove sramne deklaracije koja se poziva na presudu Međunarodnog suda pravde (MSP) i time zločin počinjen u Srebrenici kvalifikuje kao genocid. To je drastičan primer falsifikovanja novije srpske istorije. Namerno se izbegava činjenica da MSP prilikom zauzimanja stava nije utvrđivao činjenično stanje već je svoju ocenu dao na osnovu presude političkog suda - Haškog tribunala.
U Srebrenici je počinjen zločin, ali nije genocid jer nije bilo genocidne namere, nije ubijena nijedna žena, nijedno dete. Uporno se izbegava utvrđivanje istine, a manipuliše se ciframa. Prećutkuje se činjenica da je u Srebrenici i okolini ubijeno otprilike isto Srba koliko i muslimana (oko 3000), s ogromnom razlikom, jer je pod komandom Nasera Orića masakrirano oko 2500 civila. Ali, srpske žrtve ne zaslužuju ni da se pomenu, to smo valjda do sada naučili.
Novokomponovani naprednjački „Evropejci“ imali su hamletovsku dilemu – nisu mogli da se odluče da li da udovolje svojim tutorima na Zapadu ili biračkom telu. Prvo su planirali da podrže deklaraciju, ali ne za džabe. Kao javna tajna prepričava se da je Nikolić pokušao da unovči svoju podršku kod Tadića, ali ga je ovaj „otkačio“. Na kraju su udovoljili svima. Nikolić nije podržao deklaraciju, ali je u raspravi jasno izgovorio ono što je suština usvojene deklaracije – zločin u Srebrenici je kvalifikovao kao genocid pozivajući se na presudu MSP.
Usvajanjem deklaracije činjenice su odbačene a propaganda je ostvarila svoj cilj. A svrhu ću najbolje objasniti parafrazirajući Edvarda Hermana - utemeljen je simbol srpskog zla i muslimanskog statusa žrtve, obezbeđen alibi pravednosti zapadnog rasturanja Jugoslavije i intervencije na više nivoa, uključujući i bombardovanje i kolonijalnu okupaciju BiH i Kosova.
ANTRFILE:
Kao javna tajna prepričava se da je Nikolić pokušao da unovči svoju podršku kod Tadića, ali ga je ovaj „otkačio“.
Elena Božić-Talijan, Kurir
0 KOMENTARA
TVOJ KOMENTAR