Dnevnik istine

Sit sam žalopojki, kuknjave i plača političara, te ovo što pišem za „Pravdu“ neće biti pokušaj jadikovke nad sopstvenom sudbinom, lažne ili stvarne jadikovke nad sudbinom naroda, već samo mali prilog borbi protiv nepobedivosti nemorala i začuđenosti pojedinih ljudi otporu koji, zajedno sa svojim prijateljima, pružam novopečenim vlastodršcima iz Socijalističke partije Srbije.

Tekst koji je pred vama, poštovani čitaoci, proizvod je obaveze koju imam prema vama, građanima Beograda i Srbije, da objasnim kako je moguće da ni posle osam godina nismo uspeli da donesemo i ostvarimo toliko željene promene, kako to da će Srbijom i Beogradom i dalje da upravljaju najgori, bestidni pljačkaši i šta je u osnovi njihove moći i uspeha u održavanju na vlasti.

Ovoga puta, to nije bila neka velika politička umešnost, ovoga puta njihovo održanje na vlasti rezultat je samo prevare, velike i jezive, koju je malo ko mogao da predvidi, a i oni koji su to učinili bili su nasankani silnim demantijima moguće laži i prevare, da ih je bilo sramota što su uopšte tako nešto i pomislili. Sam spadam u takve, lažima prevarene i nasankane ljude. Ne zato što ne znam šta je politika, ne zato što sam naivan, već zato što sam mislio da je želja za promenama kod mojih nekadašnjih prijatelja iz SPS-a veća od pohlepe, ljudske i partijske gramzivosti, te da reči koje izgovaraju imaju bar nekakvo značenje. Na kraju, ispostavilo se da je sa njima svaki razgovor nemoguć, jer slažu čim zinu, jer šta god da vam kažu, računajte da je istina ono suprotno.

Protiv nemorala

Ipak, sit sam žalopojki, kuknjave i plača političara, te ovo što pišem za „Pravdu“ neće biti pokušaj jadikovke nad sopstvenom sudbinom, lažne ili stvarne jadikovke nad sudbinom naroda, već samo mali prilog borbi protiv nepobedivosti nemorala i začuđenosti pojedinih ljudi otporu koji, zajedno sa svojim prijateljima, pružam novopečenim vlastodršcima iz Socijalističke partije Srbije.

Da se razumemo, ne mislim ja da su oni važni danas, jer njihov rok upotrebe istekao je onog dana kada su u Skupštini Beograda, zajedno sa Čedomirom Jovanovićem i Draganom Đilasom oformili gradsku vlast, ne mislim ni da su lošiji od svojih koalicionih partnera iz Krunske i Šilerove, ali njihov politički pad je važan samo zbog toga što će svakom srpskom političaru dokazati kako trgovina idejama, sopstvenim političkim programom, narodnim osećanjima i svojim obećanjima, ipak, nije dozvoljena, ili, bar, nije isplativa. Isplativa je onima koji se politikom bave, ne zbog slave, već zbog materijalnog bogatstva, sitnih privilegija, vozača i dve sekretarice koje te političare čine mnogo važnim, ali, suštinski ta vrsta politike je kratkog daha i trajanja, taman koliko i rezervoar goriva novopečenih šofera velikih ministara.

Činjenica da, po poslednjem istraživanju javnog mnjenja koje je sprovela firma Srđana Bogosavljevića, Socijalistička partija ima manje od tri posto podrške naroda, siguran sam da ljude u toj stranci nije ni uznemirila, jer oni čekaju velike rezultate svoje vladavine, pa će narod tada shvatiti kako su oni, u stvari, dobri i kako su sve vreme brinuli o narodu, pa će neki novi mladi ljudi, kako kaže njihov analitički podržavalac Milan Nikolić, poznat po tome što obavlja dužnost supruga Sonje Liht, tobože pristupiti toj partiji i doći će do njihove sveopšte renesanse. Moram da priznam, nije mi strašno kad takve gluposti čujem iz usta Slavice Đukić, jer ona, jadna, ma koliko pokvarena bila, nema tu vrstu kontemplativnih sposobnosti da bilo šta razume, ali kada o tome govori neko obrazovanja Milana Nikolića, onda to znači da je laž postala suverena dogma savremene srpske političke scene kojoj nema alternative.

Brutalne laži

Ovaj tekst ne pišem ni zbog želje da se svetim Dačiću i Antiću, koji su to, uzgred, sasvim zaslužili, već pre svega, pišem, pisaću i govoriću o tome do iznemoglosti kako ljudi u Srbiji ne bi uvek govorili o istim i samo istim političarima iz svih stranaka, jer nisu svi isti i ne razlikuju se svi od životinja samo po tome što hodaju na dve, umesto na četiri noge. Na kraju ovog uvodnog dela, želim da kažem da mi ni danas, posle svega, nije jasno kako je neko mogao tako brutalno da pogazi reči koje je izgovarao, kako je neko mogao da pređe preko svega što je izgovorio u izbornoj kampanji, te gde se to u Srbiji tako pendžetira obraz da ne postoji đon od cipela u ovoj zemlji koji bi se uporedio sa njihovim zanatskim remek delom.

Istovremeno, preuzimam na sebe sav rizik objavljivanja teksta žestoke, razume se, kritičke sadržine protiv žuto-crvenih režimlija, jer oni su opasni ljudi, kako Dučić kaže, ne zato što se ničega ne boje, već zato što se ničega ne stide, a ja sam tek običan smrtnik, na njihovu radost, a i moju, bez ikakvog imuniteta, gumenih metaka i pendreka da im uzvratim, ali sa nesalomivom voljom da lažovima vidim leđa na političkoj sceni i da jednom zauvek njihove koalicione pljačkaše narod ne gleda i ne vidi na najvažnijim državnim funkcijama.

Pošto čujem da su se prethodnih dana izaslanici prevaranata silno sekirali zbog teksta koji pišem, ne moraju da brinu, jer neću iznositi nikakve tajne, ili bilo kakve druge detalje iz privatnog života njihovih prijatelja i političkih gazda, već ću samo govoriti o onome što su sami pominjali u javnosti koristeći neke manje poznate političke činjenice kako bih ljudima pokazao kakve razmere laž i prevara mogu da dostignu.

Koalicija za pakao

Trećeg maja, kakve li slučajnosti, dakle, osam dana pre održavanja opštih izbora, „Pravda“ je na naslovnoj strani, a na osnovu informacija do kojih su njeni novinari sami došli, objavila da postoji tajni dogovor Tadića, Dačića i Čedomira Jovanovića o formiranju postizborne koalicije. Te subote, završavao sam gradonačelničku kampanju na palilulskoj opštini, ali, suštinski manje sam se obraćao građanima, koliko sam se upinjao da odgovorim na sve telefonske pozive čelnika SPS koji su me optuživali da sam bio tajni autor takve, zlonamerne, lažne i zločinačke informacije, jer oni nikada ne bi išli sa Čankom, Draškovićem, Jovanovićem pogotovo, u bilo kakvu koaliciju.

Dačić mi je čak rekao kako ja znam da je to notorna laž, te da se to nikada neće dogoditi i da nam je svima samo namera da srušimo rejting socijalista, pa makar se služili i najbezočnijim neistinama. Ispostavilo se, tri meseca kasnije, da je svako slovo u tom tekstu bilo istinito, a da više nije važno ko je lagao i obmanjivao građane. Samo tri dana kasnije, 6. maja, Gradski odbor Socijalističke partije, izlazi u javnost sa saopštenjem da beogradski socijalisti, dakle šest dana pre održavanja izbora, ni po koju cenu neće praviti postizborne koalicije u Beogradu sa Demokratskom strankom, jer demokrate su svojim kriminalnim i koruptivnim delovanjem uništavali prestonicu, te da će oni ići u koaliciju sa opozicionim strankama, pre svega, sa Srpskom radikalnom strankom.

Dogovor, lak i brz

Tada sam prvi put razgovarao sa Antićem koji mi je nedvosmisleno potvrdio socijalističko opredeljenje da napravimo zajedničku gradsku vlast, posle 12. maja. Već 13. maja, kada je bilo potpuno jasno da imamo čistu većinu za formiranje beogradske vlasti, u mom stanu u Novom Beogradu, našli smo se Antić, Nemanja Đorđević i ja da razgovaramo o Beogradu, želji i opredeljenju i radikala i socijalista da menjamo stvari u glavnom gradu. Dogovorili smo se brzo i lako.

Antić je bio jasan i korektan, mislim da sam i ja bio prema njima više nego korektan, a socijalista Đorđević je, negde pred kraj večeri, kada smo na trenutak ostali sami, još rekao da ne moram ništa da brinem, jer me Antić nikada neće prodati i ono što je obećao svakako će ostvariti. Ovo sam napisao samo zbog toga što je gospodin Đorđević, moj dugogodišnji poznanik, danas jedan od onih koji se strašno čudi mojoj začuđenosti zbog njihove prevare i iznenađen je žestinom reakcije svih nas koji se u lažima i prevarama ne snalazimo.

Dva dana posle toga, a to nije tajna, čak je i Dačić to više puta potvrdio, kako mi je sam rekao, to je saopštio i Tadiću, razgovarao sam na istom mestu sa Dačićem i Antićem i šef socijalista mi je obećao, uz pruženu ruku, podršku za izbor gradonačelnika Beograda, iako je već tada izražavao skepsu prema mogućnosti da formira Vladu sa nama i Koštunicom. Izgledao je kao čovek koji je doneo odluku da prepliva na drugu stranu, a Beograd bi mu bio politički bajpas koji bi ga držao dobro pozicioniranim na obe strane sa vidljivom političkom budućnošću. Dačić je bio vrlo uverljiv, nije ostavio ni milimetar mogućnosti da u Beogradu pravi koaliciju sa Čedomirom Jovanovićem. Priznajem, poverovao sam mu.

Palmina uloga

Odmah zatim krenuli su zvanični pregovori Srpske radikalne stranke, Demokratske stranke Srbije i koalicije oko socijalista o formiranju beogradske vlasti. U tim pregovorima bili smo vrlo darežljivi, našim nesuđenim koalicionim partnerima dali smo mnogo više nego što su danas dobili od njihovih žutih partnera. Brzo i lako smo postigli politički dogovor. Ono što i nije naročito važno, ali je možda zanimljivo, jeste činjenica da niko nije želeo ni voleo da razgovara sa Milanom Krkobabićem, jer se na prvi pogled videlo da je reč o teškom, ali neprincipijelnom i lošem čoveku, ali smo svi gutali knedle i trpeli njegove gluposti samo da ne pokvarimo šanse za promene u Beogradu.

Ljudi iz DSS su tu bili posebno uviđavni, jer su više puta prešli preko ozbiljnih uvreda koje im je Krkobabić junior upućivao. Ipak, Krkobabić je manje obećavao od socijalista, osim ako ne računate stavljeni potpis i pečat na koalicioni sporazum, koji ih, na kraju, videlo se, ni na šta nije obavezivao.

U to vreme, javljao se i Dragan Marković Palma, doduše i ja njemu, koji je govorio kako svim srcem podržava moj izbor za gradonačelnika Beograda, a pre samo dva dana saznao sam da je to isto, u isto vreme, govorio i Draganu Đilasu. Čak me je oslovljavao sa „gradonačelniče“, jer ta stvar je zacementirana i Ivica, to tobože, ni po koju cenu neće da promeni. Posle svega obavio sam samo jedan razgovor sa njim u kojem mi je objašnjavao da ništa nije znao, ni mogao, ali da smo mi prijatelji i ko zna šta još, ali takva je realnost.

Početak kraja

Prvi put sam osetio da nešto nije u redu kada smo više dana čekali na odluku Predsedništva socijalista da da zeleno svetlo za Predlog koalicionog sporazuma koji smo napravili i tada mi je bilo jasno da to baš i nije toliko iskrena želja socijalista, tačnije njihovog rukovodstva, koliko, kako sam ja to tada razumeo, potreba da se građanima pokaže ozbiljna namera za formiranje vlasti u Beogradu, ali vlasti koja je neumitna, jer ne postoji ni najmanja mogućnost da crveni prave koaliciju sa strankom Čedomira Jovanovića.

Odmah posle potpisanog Sporazuma, došao sam u posed trake sa razgovorom u kojem su učestvovali Žarko Obradović, Zoran Lilić i njegova, inače, vrlo nepristojna supruga, Mirjana Jevtić, čije je delove objavio „Kurir“ i bilo mi je jasno da priča oko Beograda nije završena. Ipak, Dačić i Antić su me svakodnevno uveravali da se ništa nije promenilo i mi smo svakodnevno pravili performanse i proteste zbog nedemokratske i protivzakonite odluke Alimpića i Tadića da zakažu sednicu Skupštine Beograda za 14. jul.

Negde pred Vidovdan, kada smo želeli da pojačamo proteste, Antić je počeo sve više da zateže, uz obrazloženje da ga je Dačić zamolio da ne idemo u česte i velike proteste, jer na republičkom nivou je druga većina, a sa druge strane mi pobeđujemo, pa nema potrebe da pokazujemo nervozu kao što je pokazuju demokrate. I mi, i ljudi iz DSS i Nove Srbije, bili smo vrlo strpljivi, uvereni da je nemoguće, posle svih izjava, javnih nastupa, obećanja, potpisanih sporazuma da bilo ko sruši taj dogovor, ma koliko nam sumnje i oprez nisu dali mira.

Tada mi je, po prvi put, teško pala kritika ljudi čije mišljenje, inače, veoma poštujem, a to su Slobodan Antonić i Đorđe Vukadinović, koji su nas optužili za neaktivnost, a nisu mogli da razumeju da su nam socijalisti vezali ruke u potpunosti i da smo bilo šta uradili, pojačali proteste ili bilo šta slično, to bi mogao da bude (Lajbnicov) dovoljan razlog za raskid koalicije na gradskom nivou.

Korektno sa DSS i NS

U utorak 8. jula, dakle kada već uveliko funkcioniše republička Vlada, dogovorio sam sa Antićem da napravimo zajedničku sednicu svih odborničkih grupa u prostorijama Srpske radikalne stranke i izvršimo pripreme za konstitutivnu sednicu koju je Alimpić zakazao za 14. jul i pripremimo sve akte kako bismo izbegli trikove, prevare i podlosti koje bi demokrate mogli da pripreme. Takav sastanak odobrio je i Dačić, kako nam je Antić saopštio. Uostalom, te iste večeri, 8. jula razgovarao sam telefonom sa Dačićem, koji mi je nedvosmisleno potvrdio i rekao da ne treba da brinem za njegovih četvoro odbornika, jer oni će sigurno glasati onako kako smo se dogovorili, ali je važno da vodim računa o članovima Nove Srbije, jer oni, navodno, pregovaraju o podršci demokratama. Kakva je to bila laž shvatio sam tek sutradan, kada sam upoznao to dvoje mladih ljudi iz Nove Srbije, koji se nijednog trenutka nisu dvoumili kome treba da pruže podršku i koji su pokazali nedvosmisleno opredeljenje za promenama u Beogradu.

Inače, i Dubravka Filipovski i Bata Borović i Andreja Mladenović i Nenad Komatina bili su veoma korektni tokom celog procesa našeg zajedničkog delovanja i mogu samo da im se zahvalim na tome.

Na samoj sednici odborničkih grupa, kojoj je prisustvovalo 56 odbornika, dakle većina, Saša Antić je izložio celokupan plan rada na predstojećoj sednici, upozorio na moguće tačke napada od strane demokrata i govorio da je naša koalicija tvrda, čvrsta i neraskidiva. Ta sednica održana je u sredu 9. jula, samo pet dana pre konstitutivne sednice Skupštine grada.

Ipak, te iste večeri, kako sam saznao, Dačić je zakazao neformalnu sednicu Predsedništva SPS u svom kabinetu u MUP u Srbije na kojoj je glavna tema bila raskidanje koalicionog sporazuma u Beogradu. Dakle, to je zakazano na dan kada smo mi dogovorili i poslednje detalje oko funkcionisanja koalicije i raspodele mandata i funkcija. Ipak, u razgovoru sa Antićem shvatio sam da mnogo toga nije bilo dobro na sastanku kod Dačića, ali me je on i dalje uveravao kako je sve u redu i kako su on i Petronijević uspeli da odbrane Beograd. Inače, od tog dana se Petronijević više nije odazivao na moje telefonske pozive i nikada me zvanično nije ni obavestio da naša koalicija više ne postoji.

Antićeve prevare

Tek sutradan 10. jula, tačnije oko 1.30, 11. jula, našao sam se Antićem u kafiću Kontakt u Novom Beogradu, i on me je tada prvi put obavestio da nešto ozbiljno nije u redu, rečima da je priča o vlasti u Beogradu sve dalje od nas, ali da još ima nade i da nije sve gotovo.

Prvi put sam bio oštar u razgovoru i stavio mu do znanja šta sve znam o neistinama koje su mi plasirali, razume se, u granicama pristojnog i civilizovanog ponašanja. Te večeri sam, konačno shvatio, da su nas izigrali i da su sve vreme igrali nepošteno.

Priznajem, cele noći oka nisam sklopio. Ispalo je da sve što smo radili i stvarali danima, nedeljama i mesecima nije vredelo ništa i da je neko sve naše nade, sve nade normalnih ljudi, mogao da sruši za samo jedan dan.

U petak, 11. jula, pozvao me je Dačić u kabinet na Studentskom trgu na čašicu razgovora. Naravno, znao sam o čemu je reč i samo sam pokušao da se uzdržim od bilo kakve emotivne reakcije i sve moje pripreme za taj sastanak svodile su se na to kako sebe da nateram da izbrojim do sto, pre nego što bilo šta kažem i Dačiću i Antiću.

U razgovoru smo, dakle, učestvovali nas trojica, Dačić, Antić i ja. Odmah sam pitao Dačića da li me je pozvao da bi mi saopštio da od koalicije u gradu nema ništa i on je to potvrdio, pravdajući sve tobožnjim pritiscima njegovih koalicionih partnera na republičkom nivou. Rekao sam mu da je to sve apsolutno nečasno i pitao ga kako je moguće da kritikuje Nikitovića javno, zbog onoga što je uradio Tomi Nikoliću, a da je on učinio to isto, ako ne i gore na nivou Beograda. Rekao mi je da su izbori častan izlaz iz cele situacije, te da je u tome razlika između njega i Nikite, jer on (Dačić) meni, ipak, omogućuje održavanje novih izbora, na kojima mogu da se izborim za novu gradsku većinu. Rekao sam mu da to nije častan, ali je svakako manje nečastan izlaz iz svega, jer se izbora nisam plašio, kao ni volje Beograđana, uveren da bi u još većem broju glasali za promene. Onda su mi on i Antić objasnili da će, zbog situacije unutar Socijalističke partije Srbije, verovatno ići na konstituisanje Skupštine grada, bez skupštinske većine, jer bi to prolongiralo izbore do januara, ali novi izbori nijednog trenutka nisu dovođeni u pitanje.

Čudio sam se svim tim vratolomijama, ali mi je, na kraju krajeva, bilo svejedno da li će izbori biti održani dva ili tri meseca ranije, ili kasnije. Poverovao sam im, jer mi je bilo neverovatno da me dva puta tako krupno slažu u samo dva meseca, i ne samo mene, već celokupnu javnost.

Važnu ulogu u raskrinkavanju njihovih smicalica imala je i Olja Bećković, iako mi to nije lako da priznam, koja je 13. jula, u svojoj emisiji, prosto naterala Dačića da svoju moralno neodbranjivu poziciju pokuša da opravda sigurnim zakazivanjem novih izbora.

Nema ni „izvini“

Posle svega što sam naveo, čak i posle demonstracija i nemira na beogradskim ulicama, Dačić i Antić su me sve do 16. avgusta uveravali kako samo igraju igre sa demokratama i čedistima, te se njihovo opredeljenje za nove izbore uopšte ne dovodi u pitanje. Međutim, pošto sam u petak saznao od demokrata da su završili sve sa socijalistima i da će sednica biti održana u utorak, 19. avgusta, pozvao sam Antića i pitao ga, naivno, da li je sve u redu i važi li i dalje naš dogovor oko raspisivanja izbora, ili ne. On mi je rekao da mu je teško da mi kaže, posle čega sam mu samo saopštio da ću se protiv njega i njegovog šefa Dačića boriti svim srcem i svim dozvoljenim sredstvima dok živim i dišem.

Zanimljivo je da mi niko od njih nije poslao ni poruku sa jednim malim IZVINI, što bi, naravno, bilo nedovoljno, ali bi, bar pokazalo da imaju nešto ljudsko u sebi.

Ovako, čujem da me kod zajedničkih prijatelja ogovaraju svaki dan, jer, nije im jasno šta su to tako strašno uradili, a ja sam im se, zamislite nepravde, nakačio na leđa i napadam ih svakodnevno.

Verovali ili ne, Dačić je obmanjivao i Šešelja koji ga je pozivao iz Haga i samo očekivao informaciju o poštovanju date reči i dogovora koji smo imali. Čak je i Šešelj, kao iskusan politički vuk, u pojedinim trenucima verovao socijalistima na reč. Pogrešio je, kao i ja, kao i mnogi drugi pošteni ljudi u ovoj zemlji.

Ali, nije vreme za kuknjavu, već za borbu. Demokratsku, naravno, ali i bespoštednu i beskompromisnu. Borbu, protiv onih koji nam uništavaju zemlju.

Moja reč vredi!

Reč koju sam dao socijalistima, a moja reč u Srbiji, za razliku od njihove, nešto znači, poštovaću. Uostalom, dao sam reč narodu da neću biti poslanik i data reč za mene je svetinja. E tako, dao sam reč i njima i njihovom šefu Tadiću da ću im se suprotstavljati koliko god budem mogao, da ću pomagati mojim prijateljima u Srpskoj radikalnoj stranci da ih obore sa vlasti i neću štedeti ni svoju energiju, ni svoj neveliki novac, ni onoliko znanja i iskustva koliko sam nakupio u političkom radu i delovanju da doprinesem oslobađanju Srbije od raznih prevaranata, okupacionih namesnika i njihovih pomagača, bilo da su žute, ili crvene boje.

Komentari

0 KOMENTARA

TVOJ KOMENTAR

VIDEO SNIMCI

TVITER

INSTAGRAM